Assumpta est Maria in coelum, gaudent angeli. Marija je tijelom i dušom uznesena na nebo. Anđeli i ljudi se raduju. Zašto danas osjećamo toliku radost – srca koja kao da žele iskočiti iz grudi i duše ispunjene mirom? Zato što slavimo proslavu naše Majke; sasvim je prirodno da mi, njezina djeca, osjećamo posebnu radost gledajući kako joj Presveto Trojstvo iskazuje čast.

Krist – njezin presveti Sin i naš brat – darovao nam ju je za Majku na Kalvariji kada je rekao svetom Ivanu: „Evo ti Majke.” I mi smo je, zajedno s ljubljenim učenikom, prihvatili u tom trenutku goleme boli. Sveta Marija zagrlila nas je u svojoj tuzi, kada se ispunilo drevno proročanstvo: „i tebi će mač probosti dušu.” Svi smo mi njezina djeca; ona je Majka svega čovječanstva. A sada čovječanstvo slavi njezino neizrecivo Uznesenje: Marija uzlazi na nebo – Kći Boga Oca, Majka Boga Sina, Zaručnica Boga Duha Svetoga. Iznad nje – samo Bog.

Misterij ljubavi

Ovo je otajstvo ljubavi. Ljudski razum ne može ga u potpunosti dokučiti. Samo vjera može rasvijetliti kako je jedno stvorenje uzdignuto do tako velika dostojanstva – postavši središtem ljubavi u kojem se susreće radost Presvetoga Trojstva. Znamo da je to božanska tajna. Ipak, kada je riječ o našoj Majci, osjećamo poticaj da razumijemo više – ako se tako može reći – nego kod drugih istina vjere.

Kako bismo mi postupili da smo mogli sami izabrati svoju majku? Vjerujem da bismo izabrali upravo onu koju imamo, obdarivši je svakom milošću. Upravo je to učinio Krist: budući da je Svemoguć, Svemoćan i sama Ljubav, Njegova je moć svaku Njegovu želju provela u djelo.

Pogledajte kako su kršćani odavno prepoznavali taj slijed misli: bilo je prikladno – piše sveti Ivan Damaščanski – da ona koja je sačuvala netaknuto djevičanstvo pri porodu, sačuva svoje tijelo od svake truleži nakon smrti. Bilo je prikladno da ona koja je u svojoj utrobi nosila Stvoritelja – koji posta djetetom – prebiva u božanskom stanu. Bilo je prikladno da Zaručnica Božja uđe u nebeski dom. Bilo je prikladno da ona koja je gledala svoga Sina na križu – primivši pritom u srce onu bol koje je bila pošteđena pri porodu – gleda Njega kako sjedi zdesna Ocu. Bilo je prikladno da Majka Božja posjeduje ono što pripada njezinu Sinu te da je sva stvorenja časte kao Majku i Službenicu Božju.

Teolozi su često iznosili sličan argument, nastojeći na neki način dokučiti značenje onog bogatstva milosti kojim je Marija obdarena – milosti koje dosežu svoj vrhunac u njezinu uznesenju na nebo. Kažu: bilo je prikladno, Bog je to mogao učiniti, stoga je to i učinio. To je najjasnije objašnjenje zašto je Gospodin svojoj Majci – već od prvog trenutka njezina Bezgrješnog začeća – podario svaku povlasticu. Bila je slobodna od vlasti Sotone; ona je lijepa – tota pulchra! – bez ljage te čista dušom i tijelom.

Misterij tihe žrtve

Ipak, razmotrimo ovo: iako je Bog odlučio uzvisiti svoju Majku, jednako je istinito da tijekom njezina zemaljskog života Marija nije bila pošteđena ni boli, ni umora od rada, ni onih trenutaka svjetla i tame koji prate vjeru. Ženi iz mnoštva koja je jednom prilikom počela hvaliti Isusa, uzvikujući: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!”, Gospodin je odgovorio: „Blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i vrše je!” Bilo je to priznanje njegovoj Majci – njezinu fiat, onom iskrenom i potpunom „neka bude” koje je živjela do samoga kraja; predanju koje se nije očitovalo u spektakularnim djelima, već u skrivenoj, tihoj žrtvi svakodnevice.

Razmišljajući o tim istinama, bolje razumijemo Božju logiku; shvaćamo da nadnaravna vrijednost naših života ne ovisi o velikim pothvatima koje ponekad stvaramo u svojoj mašti, već o vjernom prihvaćanju Božje volje i velikodušnoj spremnosti da prigrlimo male žrtve svakodnevnog života.

Da bismo postali dionici božanske naravi – da bismo bili pobožanstvenjeni – moramo najprije biti istinski ljudi, živeći svoju svakodnevicu u Božjoj prisutnosti i posvećujući tu prividnu malenost. Tako je živjela Marija. Ona, puna milosti, predmet Božje radosti, uzvišena iznad anđela i svetaca, vodila je običan život. Marija je stvorenje poput nas, sa srcem poput našega, sposobna za radost i veselje, za patnju i suze. Prije nego što joj je Gabrijel objavio Božju volju, Gospa nije znala da je od vječnosti izabrana da bude Majkom Mesije. Smatrala je sebe neznatnom; zato je kasnije, s dubokom poniznošću, priznala da je Svemogući učinio velika djela u njoj.

Marijina čistoća, poniznost i velikodušnost stoje u suprotnosti s našom vlastitom bijedom i sebičnošću. Sasvim je prirodno da nas ta spoznaja potakne na njezino nasljedovanje; mi smo Božja stvorenja, baš kao i ona, i trebamo samo nastojati biti vjerni kako bi Gospodin i u nama učinio velika djela. Naša malenost neće biti prepreka, jer Bog bira ono što je neznatno kako bi snaga njegove ljubavi još sjajnije zasjala.

Nasljedovanje Marije

Naša Majka uzor je odaziva na milost, a dok razmišljamo o njezinu životu, Gospodin će nam podariti svjetlo kako bismo znali kako obogotvoriti svoju svakodnevicu. Tijekom godine, kada slavimo marijanske blagdane – pa i u mnogim trenucima naše svakodnevice – mi kršćani često mislimo na Blaženu Djevicu. Ako te trenutke iskoristimo tako da zamišljamo kako bi se naša Majka ponašala u poslovima koje moramo obaviti, postupno ćemo učiti; s vremenom ćemo joj postati slični, baš kao što djeca nalikuju svojoj majci.

Prije svega, moramo nasljedovati njezinu ljubav. Ljubav ne staje na osjećajima; ona se mora očitovati riječima, ali ponajprije djelima. Djevica nije samo izrekla fiat; ona je tu čvrstu i neopozivu odluku živjela u svakom trenutku. I mi moramo činiti isto: kada nas Božja ljubav potakne i kada znamo što On želi, moramo se obvezati na vjernost i odanost – i to u samoj praksi. Jer neće svatko tko govori „Gospodine, Gospodine” ući u kraljevstvo nebesko, nego samo onaj tko vrši volju moga nebeskog Oca.

Trebamo nasljedovati njezinu prirodnu i nadnaravnu eleganciju. Ona je povlaštena osoba u povijesti spasenja: u Mariji je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Bila je blaga svjedokinja koja je ostajala u pozadini; nije tražila hvalu jer nije žudjela za vlastitom slavom. Marija je prisutna u otajstvima djetinjstva svoga Sina – otajstvima koja su bila, takoreći, obična – no povlači se kada se događaju velika čudesa i kada joj klicanje mnoštva iskazuje počast. U Jeruzalemu, dok Krista – jašući na skromnom magarcu – slave kao Kralja, Marije nema. Ipak, ona se ponovno pojavljuje uz Križ, kada su svi ostali pobjegli. Takav način djelovanja nosi neusiljeni pečat veličine, dubine i svetosti njezine duše.

Nastojmo učiti iz njezina primjera poslušnosti Bogu – tog istančanog spoja služenja i slobode. U Mariji nema ničega od stava ludih djevica koje slušaju, ali to čine bez razmišljanja. Gospa pozorno osluškuje Božju volju, razmišlja o onome što ne razumije i pita za ono što ne zna. Zatim se potpuno predaje vršenju božanske volje: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.” Vidite li tu divotu? Sveta Marija, učiteljica cijeloga našeg životnog puta, sada nas poučava da poslušnost Bogu nije servilnost; ona ne podjarmljuje savjest. Naprotiv, ona nas iznutra potiče da otkrijemo slobodu djece Božje.

Škola molitve

Gospodin vam je zasigurno omogućio da otkrijete mnoge druge odlike vjernog odgovora Blažene Djevice – odlike koje se ističu i pozivaju nas da ih slijedimo kao uzor: njezina čistoća, poniznost, jakost, velikodušnost, vjernost... Želio bih govoriti o jednoj odlici koja sve njih obuhvaća jer predstavlja samo ozračje duhovnog napretka: o životu molitve.

Kako bismo u potpunosti iskoristili milost koju nam danas donosi naša Majka te u svakom trenutku odgovorili na nadahnuća Duha Svetoga – Pastira naših duša – moramo se ozbiljno posvetiti životu zajedništva s Bogom. Ne možemo se skrivati ​​u anonimnosti; nutarnji život, ako nije osobni susret s Bogom, jednostavno ne postoji. Površnost nije kršćanska. Dopustiti da se rutina uvuče u naše asketske prakse ravno je potpisivanju smrtne presude kontemplativnoj duši. Bog nas traži pojedinačno, a mi Mu moramo odgovoriti pojedinačno: „Evo me, Gospodine, jer si me pozvao.”

Molitva je, kao što svi znamo, razgovor s Bogom; no netko bi mogao upitati: o čemu razgovarati? O čemu drugom doli o Božjim stvarima i onome što ispunjava našu svakodnevicu? O Isusovu rođenju, njegovu putu kroz ovaj svijet, njegovu skrovitom životu i propovijedanju, njegovim čudima, njegovoj otkupiteljskoj muci, njegovu križu i uskrsnuću. I u prisutnosti Trojedinoga Boga – uz svetu Mariju kao Posrednicu i svetoga Josipa, našega Oca i Gospodina (kojega duboko ljubim i štujem), kao našega zagovornika – razgovarat ćemo o svojem svakodnevnom radu, o obitelji, prijateljstvima, velikim pothvatima i sitnim manama.

Tema moje molitve tema je moga života. Tako ja to činim. I u svjetlu te moje situacije rađa se prirodna odluka – čvrsta i odlučna – da se promijenim, da napredujem, da budem poslušniji Božjoj ljubavi. Iskrena, konkretna odluka. A tu mora biti i žurna, a ipak pouzdana molba da nas Duh Sveti ne napusti, jer Ti si, Gospodine, moja snaga.

Mi smo obični kršćani; radimo u vrlo različitim zanimanjima; cjelokupno naše djelovanje slijedi uobičajene putove; sve se odvija predvidljivim ritmom. Dani se čine jednakima, čak i jednoličnima... Pa ipak: ta rutina, naizgled tako obična, ima božansku vrijednost; to je nešto što je Bogu važno, jer se Krist želi utjeloviti u našim svakodnevnim poslovima, udahnuti život čak i najskromnijim djelima iznutra.

Ta je misao nadnaravna, jasna i nedvojbena stvarnost; nije riječ tek o utješnoj misli namijenjenoj onima među nama čija imena neće biti upisana u zlatnu knjigu povijesti. Kristu je stalo do posla koji moramo obavljati – iz dana u dan – u uredu, tvornici, radionici, školi, na polju ili pri obavljanju fizičkog ili intelektualnog zanimanja; stalo Mu je i do skrivene žrtve kojom ne iskaljujemo gorčinu vlastita lošeg raspoloženja na drugima.

Razmišljajte o tim točkama u svojoj molitvi i iskoristite ih kao priliku da kažete Isusu kako Ga štujete; čineći to, bit ćete kontemplativne duše usred svijeta, usred ulične buke – posvuda. To je prva lekcija u školi bliskosti s Isusom Kristom. Marija je najbolja učiteljica u toj školi jer je Djevica uvijek zadržavala taj stav vjere – nadnaravnog pogleda – prema svemu što se oko nje događalo: čuvala je sve te stvari u svom srcu i o njima razmišljala.

Molimo danas svetu Mariju da nas učini kontemplativnim dušama, da nas nauči razumjeti neprestane pozive koje Gospodin upućuje na vrata naših srdaca. Molimo joj se: Majko naša, Ti si na zemlju donijela Isusa – Onoga koji nam otkriva ljubav Boga Oca; pomozi nam da Ga prepoznamo usred briga svakidašnjeg života; potakni naše umove i volje kako bismo znali slušati Božji glas i poticaje milosti.

Učiteljica apostola

No, ne mislite samo na sebe; proširite svoja srca kako biste obuhvatili cijelo čovječanstvo. Ponajprije mislite na one oko sebe – rodbinu, prijatelje, kolege – i razmislite kako ih možete dovesti do dubljeg prijateljstva s našim Gospodinom. Ako među njima ima čestitih i iskrenih ljudi, sposobnih približiti se Bogu, povjerite ih posebno Gospi. I molite također za mnoge duše koje ne poznajete, jer svi smo u istom čamcu.

Budite vjerni i velikodušni. Dio smo jednog tijela – Kristova mističnog tijela, svete Crkve – u koje su pozvani mnogi koji iskreno traže istinu. Stoga imamo ozbiljnu obvezu pokazati drugima kakva je kakvoća i dubina Kristove ljubavi. Kršćanin ne može biti sebičan; biti takav značilo bi iznevjeriti vlastiti poziv. Stav onih koji se zadovoljavaju time da sačuvaju mir vlastite duše – štoviše, lažni mir – dok ostaju ravnodušni prema dobru drugih, nije Kristov stav. Ako smo prihvatili pravi smisao ljudskog života – objavljen nam po vjeri – ne možemo ostati spokojni, uvjereni da se osobno dobro ponašamo, a da pritom ne pomažemo drugima, djelatno i konkretno, da se približe Bogu.

Postoji stvarna zapreka apostolatu: lažno poštovanje, strah od pokretanja duhovnih tema jer se pretpostavlja da takav razgovor možda neće biti dobro prihvaćen u određenim krugovima ili zbog rizika od povrede tuđih osjećaja. Koliko je često takvo razmišljanje samo krinka za sebičnost! Nije riječ o tome da se nekoga povrijedi, već upravo suprotno: o služenju. Iako smo možda osobno nedostojni, Božja nas milost čini oruđima korisnima drugima, omogućujući nam da dijelimo radosnu vijest da Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine.

Je li ispravno na taj način zadirati u tuđe živote? To je nužno. Krist je ušao u naše živote ne tražeći naše dopuštenje. Isto je učinio i s prvim učenicima: dok je hodao obalom Galilejskog jezera, ugledao je Šimuna i njegova brata Andriju kako bacaju mreže u more jer bijahu ribari. I Isus im reče: „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.” Svaki čovjek zadržava slobodu – onu lažnu slobodu – da kaže „ne” Bogu, poput onog bogatog mladića o kojem govori sveti Luka. Ipak, Gospodin i mi – poslušni njegovoj zapovijedi „Idite i naučavajte” – imamo pravo i dužnost govoriti o Bogu, o toj velikoj ljudskoj temi, jer je čežnja za Bogom najdublja čežnja koja izvire iz ljudskog srca.

Sveta Marijo, Regina Apostolorum – Kraljice svih koji čeznu naviještati ljubav tvojega Sina – ti koja tako dobro razumiješ našu bijedu, izmoli oproštenje za naše živote: za ono što je u nama moglo biti vatra, a pretvorilo se u pepeo; za svjetlo koje je prestalo sjajiti; za sol koja je izgubila svoj okus. Majko Božja, svemoćna u svom zagovoru: uz oproštenje, podari nam snagu da istinski živimo u nadi i ljubavi kako bismo drugima mogli donijeti Kristovu vjeru.

Jedan jedini recept: osobna svetost.

Najbolji način da nikada ne izgubimo apostolsku odvažnost – onu djelotvornu glad za služenjem svim ljudima – jest jednostavno živjeti život ispunjen vjerom, nadom i ljubavlju; jednom riječju, svetošću. Ne znam ni za kakav drugi recept: osobna svetost.

Danas, u zajedništvu s cijelom Crkvom, slavimo pobjedu Majke, Kćeri i Zaručnice Božje. Kao što smo se tijekom uskrsnog vremena radovali Gospodinovu uskrsnuću tri dana nakon njegove smrti, tako se sada radujemo jer je Marija – koja je pratila Isusa od Betlehema do Križa – s njime, tijelom i dušom, uživajući slavu u vječnosti. Takav je tajanstveni Božji naum: Gospa je, nakon što je u potpunosti sudjelovala u djelu našega spasenja, morala vjerno slijediti stope svoga Sina: siromaštvo Betlehema, skriveni život običnog rada u Nazaretu, očitovanje božanstva u Kani Galilejskoj, uvrede Muke i božanska Žrtva na Križu te vječno blaženstvo Raja.

Sve se to izravno tiče nas, jer taj nadnaravni put mora biti i naš put. Marija nam pokazuje da je taj put ostvariv i siguran. Ona je pošla ispred nas putem nasljedovanja Krista, a proslava naše Majke čvrsta je nada našega vlastitog spasenja; zato je nazivamo spes nostra i causa nostrae laetitiae – naša nada i uzrok naše radosti.

Nikada ne smijemo izgubiti pouzdanje da možemo postati sveti, da možemo prihvatiti Božje pozive i ustrajati do kraja. Bog, koji je u nama započeo djelo posvećenja, privest će ga kraju. Jer ako je Gospodin za nas, tko može biti protiv nas? On koji nije poštedio vlastitog Sina, nego ga je za sve nas predao smrti – kako nam, nakon što nam je darovao svoga Sina, ne bi darovao i sve ostalo?

Na ovaj blagdan sve nas poziva na radost. Čvrsta nada u naše osobno posvećenje Božji je dar; ipak, čovjek ne može ostati pasivan. Sjetite se Kristovih riječi: "Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka ide za mnom." Vidite li? Križ – svaki dan. Nulla dies sine cruce – nijedan dan bez križa: nijedan dan u kojem ne uzimamo na sebe Gospodinov križ, u kojem ne prihvaćamo njegov jaram. Zato sam vas želio podsjetiti i na to da je radost Uskrsnuća plod boli križa.

Ne bojte se, međutim, jer sâm nam je Gospodin rekao: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim; jer jaram je moj blag, a breme moje lako." Dođite – kako komentira sveti Ivan Zlatousti – ne da biste polagali račun, već da biste se oslobodili svojih grijeha; dođite, jer meni nije potrebna slava koju biste mi mogli donijeti: meni je potrebno vaše spasenje... Ne bojte se kad čujete za jaram, jer on je blag; ne bojte se ako govorim o bremenu, jer ono je lako.

Put našeg osobnog posvećenja vodi, iz dana u dan, kroz križ; ipak, to nije put jada, jer nam sâm Krist pomaže, a s Njime nema mjesta za tugu. In lætitia, nulla dies sine cruce! — Volim to ponavljati: s dušom koja prelijeva od radosti, nijedan dan bez križa.

Kršćanska radost

Vratimo se temi koju nam Crkva predlaže: Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom – anđeli se raduju! Razmišljam i o radosti svetoga Josipa, njezina prečistoga zaručnika, koji ju je iščekivao u raju. No, vratimo se na zemlju. Vjera potvrđuje da smo ovdje dolje, u ovom sadašnjem životu, na hodočašću, na putovanju; neće nedostajati žrtava, boli i odricanja. Ipak, radost mora uvijek biti protuteža tom putovanju.

Služite Gospodinu s radošću: ne postoji drugi način da Mu služite. Bog ljubi onoga tko daje s radošću, onoga tko se potpuno daruje u dragovoljnoj žrtvi, jer ne postoji nikakav razlog koji bi opravdao klonulost duha.

Možda ćeš smatrati ovaj optimizam pretjeranim, jer su svi ljudi svjesni svojih nedostataka i neuspjeha; doživljavaju patnju, umor, nezahvalnost, pa možda čak i mržnju. Ako smo mi kršćani poput svih ostalih, kako bismo mogli biti izuzeti od tih stalnica ljudskoga stanja?

Bilo bi naivno nijekati stalnu prisutnost boli i obeshrabrenja, tuge i samoće, tijekom našega hodočašća na ovoj zemlji. Po vjeri smo sa sigurnošću spoznali da ništa od toga nije plod slučajnosti te da sudbina stvorenja nije putovanje prema uništenju njegovih težnji za srećom. Vjera nas uči da sve ima božanski smisao, jer je to svojstveno samoj naravi poziva koji nas vodi u Očev dom. To nadnaravno shvaćanje kršćaninova zemaljskog postojanja ne pojednostavljuje ljudsku složenost; ipak, uvjerava čovjeka da ta složenost može biti prožeta životvornom snagom Božje ljubavi – onim snažnim, neuništivim užetom koje povezuje život na zemlji s našim konačnim životom u našoj pravoj Domovini.

Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije stavlja pred nas stvarnost te radosne nade. Još smo uvijek hodočasnici, no naša nas je Majka pretekla i već nam pokazuje cilj puta: uvjerava nas da je moguće stići i da ćemo, budemo li vjerni, doista stići. Jer Blažena Djevica nije samo naš uzor; ona je Pomoćnica kršćana. I kada joj uputimo svoju molbu – Monstra te esse Matrem (Pokaži da si Majka) – ona ne može niti želi odbiti brigu za svoju djecu s majčinskom brižnošću.

Radost je kršćansko dobro. Pomračuje je jedino uvreda nanesena Bogu, jer grijeh je plod sebičnosti, a sebičnost je uzrok žalosti. I tada ta radost ostaje tinjati u dubini duše, jer pouzdano znamo da Bog i Njegova Majka nikada ne zaboravljaju čovječanstvo. Ako se pokajemo, ako iz našeg srca poteče čin kajanja, ako se očistimo u svetom sakramentu pokore, Bog nam dolazi u susret i oprašta nam; i tada žalost nestaje. Doista je pravo radovati se, jer brat tvoj bijaše mrtav i oživje; bijaše izgubljen i nađe se.

Ove riječi sažimaju predivan završetak prispodobe o izgubljenom sinu – priče o kojoj se nikada ne umaramo razmišljati: vidi kako ti Otac dolazi u susret; prignut će se nad tvoja ramena i udijeliti ti poljubac – znak ljubavi i nježnosti; naredit će da ti donesu haljinu, prsten i obuću. Ti se još uvijek bojiš prijekora, a On ti vraća dostojanstvo; bojiš se kazne, a On ti daje poljubac; strahuješ od srdite riječi, a On ti pripravlja gozbu.

Božja ljubav je neizmjerna. Ako se tako ponaša prema onome tko ga je uvrijedio, što će učiniti da počasti svoju Majku - bezgrešnu, Virgo fidelis, Presvetu Djevicu, uvijek vjernu?

Ako se Božja ljubav otkriva tako velikom čak i kada je kapacitet ljudskog srca - tako često izdajničkog - tako ograničen, kakva mora biti u Srcu Marijinu, koje nikada nije postavilo ni najmanju prepreku na put Božjoj volji?

Promotrite kako liturgija blagdana odjekuje nemogućnošću shvaćanja Gospodinovog beskonačnog milosrđa ljudskim razumom; umjesto da objašnjava, ona pjeva; potiče maštu kako bi svatko od nas mogao ponuditi svoju oduševljenu hvalu. Jer svi ćemo podbaciti: "Veliki znak pojavio se na nebu: žena odjevena u sunce, s mjesecom pod nogama i na glavi krunom od dvanaest zvijezda." "Kralj se zaljubio u tvoju ljepotu." "Kako je sjajna kraljeva kći u haljini ispletenoj od zlata!"

Liturgija završava Marijinim riječima u kojima se duboka poniznost ujedinjuje s vrhovnom slavom: "Svi će me naraštaji zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni."

Cor Mariæ Dulcissimum, iter para tutum - Preslatko Srce Marijino, daj snagu i sigurnost našem zemaljskom putovanju; budi naš put, jer ti znaš put i siguran prečac koji, po tvojoj ljubavi, vode do ljubavi Isusa Krista.