Jedanaestorica pođose u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Matej 28 16-20).

Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samarijisve do kraja zemlje. Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima(Hechos de los Apóstoles 1,8-9).

Krist je uzašao na nebo, ali je ostavio mogućnost da sve

što je na ljudskom području čestito bude otkupljeno. (...)Zato mi neće biti teško ponoviti da se svijet može posvetiti

i da naročito nama kršćanima pripada ta zadaća: očistiti

svijet od prigode za grijeh, koji nas ljude nagrđuje, i da taj

svijet, koji je milošću Božjom i našim zalaganjem postao

častan, Gospodinu prinosimo kao duhovni dar. Strogo uzeto, ne može se onda više reći da je bilo što, što je samo po sebi

dobro isključivo profane naravi, nakon što se Riječ udostojala

poprimiti posve ljudsku narav i našu zemlju posvetiti

svojom nazočnošću i radom svojih ruku. Krštenjem dobivamo

uzvišen nalog da budemo suotkupitelji. Kristova nas ljubav

potiče (usp. 2 Kor 5,14) da jedan dio te božanske zadaće

uzmemo na svoja leđa i da spasimo duše.

Pred nama leži golem zadatak

Ostati pasivan ne bi bilo ispravno, jer Gospodin izričito izjavljuje: Trgujte time dok se ja ne vratim (Lk 19,13). Čekajući na Gospodinov povratak, na to da On dođe i zaposjedne svoje Kraljevstvo, ne možemo skrstiti ruke. Širenje kraljevstva Božjega nije isključivo službeni nalog onih pripadnika Crkve koji reprezentiraju Krista, zato jer su oni od Njega primili posvećenu moć. Vos autem estis corpus Christi (1 Kor 12,27) – I vi ste Tijelo Kristovo, kazuje nam Apostol uz konkretan nalog da trgujemo

do kraja.

Mnogo toga ostaje još učiniti. Možda zbog toga što se

dvadeset stoljeća nije ništa događalo? Ne, mnogo se toga

zbilo u tih dvadeset stoljeća. Takvim naglim osuđivanjem

mnogi omalova`avaju rad prijašnjih naraštaja, a to mi se ne

čini nepristrano ni časno. U ove dvije tisuće godina mnogo

je toga urađeno, često i veoma dobro. Naravno, nije prošlo

bez grešaka i udaraca, a nije kao ni danas manjkalo ni straha

ni bojazni, ali nije izostala ni hrabrost ni plemenitost. No

ljudska se obitelj neprestano obnavlja i tako svaka generacija

iznova mora nastojati pomagati čovjeku da otkrije

veličinu svoga poziva kao dijete Božje i da duboko upije zapovijed

ljubavi prema našem Stvoritelju i prema bližnjemu.

Susret s Kristom, 120-121

Nikada ne govorim o politici. Ne mislim na to da kršćani

na zemlji trebaju neku političko-religioznu struju; bila bi to

ludost; čak i onda kad bi čovjek imao dobru namjeru da sve

ljudske djelatnosti prožme Kristovim duhom. To je ljudsko

srce, koje bilo kome pripada, koje treba da se prinese Bogu.

Potrudimo se da sa svakim kršćaninom govorimo tako da on

shvati kako da on, ondje gdje se nalazi, svoju vjeru, koju

ispovijeda, potvrdi riječju i primjerom u konkretnoj situaciji,

koja ne ovisi samo o njegovu položaju u Crkvi i u društvu,

već i o učincima promijenjivih povijesnih prilika.

Kršćanin živi u svijetu i posjeduje puno pravo, jer je on

čovjek. Ako dopusti da u njegovu srcu stanuje Krist, da u

njemu vlada Krist, onda će sva njegova ljudska djelatnost

biti obilježena otkupljujućim djelovanjem Gospodinovim.

Sporedno je onda da li tu djelatnost svrstavamo među one vi-

soke ili niske, jer što u ljudskim očima vrijedi kao visoko,

može pred Bogom biti veoma nisko, a što mi nazivamo sitno

ili skromno, može se u kršćanskom smislu nalaziti na visini

svetosti i služenja.

Susret s Kristom, 183