Jedanaestorica pođose u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Matej 28 16-20).
Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samarijisve do kraja zemlje. Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima(Hechos de los Apóstoles 1,8-9).
Krist je uzašao na nebo, ali je ostavio mogućnost da sve
što je na ljudskom području čestito bude otkupljeno. (...)Zato mi neće biti teško ponoviti da se svijet može posvetiti
i da naročito nama kršćanima pripada ta zadaća: očistiti
svijet od prigode za grijeh, koji nas ljude nagrđuje, i da taj
svijet, koji je milošću Božjom i našim zalaganjem postao
častan, Gospodinu prinosimo kao duhovni dar. Strogo uzeto, ne može se onda više reći da je bilo što, što je samo po sebi
dobro isključivo profane naravi, nakon što se Riječ udostojala
poprimiti posve ljudsku narav i našu zemlju posvetiti
svojom nazočnošću i radom svojih ruku. Krštenjem dobivamo
uzvišen nalog da budemo suotkupitelji. Kristova nas ljubav
potiče (usp. 2 Kor 5,14) da jedan dio te božanske zadaće
uzmemo na svoja leđa i da spasimo duše.
Pred nama leži golem zadatak
Ostati pasivan ne bi bilo ispravno, jer Gospodin izričito izjavljuje: Trgujte time dok se ja ne vratim (Lk 19,13). Čekajući na Gospodinov povratak, na to da On dođe i zaposjedne svoje Kraljevstvo, ne možemo skrstiti ruke. Širenje kraljevstva Božjega nije isključivo službeni nalog onih pripadnika Crkve koji reprezentiraju Krista, zato jer su oni od Njega primili posvećenu moć. Vos autem estis corpus Christi (1 Kor 12,27) – I vi ste Tijelo Kristovo, kazuje nam Apostol uz konkretan nalog da trgujemo
do kraja.
Mnogo toga ostaje još učiniti. Možda zbog toga što se
dvadeset stoljeća nije ništa događalo? Ne, mnogo se toga
zbilo u tih dvadeset stoljeća. Takvim naglim osuđivanjem
mnogi omalova`avaju rad prijašnjih naraštaja, a to mi se ne
čini nepristrano ni časno. U ove dvije tisuće godina mnogo
je toga urađeno, često i veoma dobro. Naravno, nije prošlo
bez grešaka i udaraca, a nije kao ni danas manjkalo ni straha
ni bojazni, ali nije izostala ni hrabrost ni plemenitost. No
ljudska se obitelj neprestano obnavlja i tako svaka generacija
iznova mora nastojati pomagati čovjeku da otkrije
veličinu svoga poziva kao dijete Božje i da duboko upije zapovijed
ljubavi prema našem Stvoritelju i prema bližnjemu.
Susret s Kristom, 120-121
Nikada ne govorim o politici. Ne mislim na to da kršćani
na zemlji trebaju neku političko-religioznu struju; bila bi to
ludost; čak i onda kad bi čovjek imao dobru namjeru da sve
ljudske djelatnosti prožme Kristovim duhom. To je ljudsko
srce, koje bilo kome pripada, koje treba da se prinese Bogu.
Potrudimo se da sa svakim kršćaninom govorimo tako da on
shvati kako da on, ondje gdje se nalazi, svoju vjeru, koju
ispovijeda, potvrdi riječju i primjerom u konkretnoj situaciji,
koja ne ovisi samo o njegovu položaju u Crkvi i u društvu,
već i o učincima promijenjivih povijesnih prilika.
Kršćanin živi u svijetu i posjeduje puno pravo, jer je on
čovjek. Ako dopusti da u njegovu srcu stanuje Krist, da u
njemu vlada Krist, onda će sva njegova ljudska djelatnost
biti obilježena otkupljujućim djelovanjem Gospodinovim.
Sporedno je onda da li tu djelatnost svrstavamo među one vi-
soke ili niske, jer što u ljudskim očima vrijedi kao visoko,
može pred Bogom biti veoma nisko, a što mi nazivamo sitno
ili skromno, može se u kršćanskom smislu nalaziti na visini
svetosti i služenja.
Susret s Kristom, 183