Nitko ne pokreće društveni projekt u vakuumu: on nastaje kada netko uoči potrebu i odluči djelovati. Isto tako, za održavanje takvog rada potrebni su zajednica, prostori i odnosi u kojima ljudi mogu naučiti djelovati s istinskom vještinom, ostati vjerni svrsi svoga djelovanja te izgraditi veze s drugima koji dijele isti poziv. Upravo je to bio duh ovogodišnjeg događaja BeDoCare, održanog od 22. do 24. listopada na sveučilištu Universidad Panamericana u Mexico Cityju, koji je okupio društvene vođe iz jedanaest zemalja.

• Prvi dan · 22. listopada: biti, činiti, brinuti
• Drugi dan · 23. listopada: zašto služimo
• Treći dan · 24. listopada: služiti dobro

1. dan · 22. listopada: biti, činiti, brinuti

Auditorij Universidad Panamericana (UP) u Mexico Cityju bio je pun tog četvrtka, 22. listopada, kada je BeDoCare México otvorio svoja vrata. Antonio Castro, ravnatelj za sveučilišni život, odredio je temu koja će se provlačiti kroz sva tri dana: biti, djelovati, brinuti. Društvena inicijativa, istaknuo je, zahtijeva ljude etičke dubine, valjane metodologije, stvarnih mjerila i, prije svega, iskrene posvećenosti ljudima kojima želi pomoći.

Rektor UP-a, Santiago García, podsjetio je na inzistiranje svetog Josemaríje da se dobro čini – i to dobro, uz istinsku profesionalnost – te izrazio nadu da će kongres uroditi plodom u vidu konkretnih projekata. Ricardo Furber, regionalni vikar Opusa Dei u Meksiku, ponudio je polazište koje nam je bliže: „što se više osjećamo djecom Božjom, to se više osjećamo braćom i sestrama jedni drugima.”

Uvodno izlaganje, naslovljeno „Širenje srca”, započelo je pričom koju je ispričala Yazmín Mendoza, voditeljica društvenog angažmana na sveučilištu UP. Tijekom jedne volonterske akcije, jedna je studentica bila toliko dirnuta onim što je vidjela da je briznula u plač. Na pitanje što je boli, jednostavno je odgovorila: srce. „Djelovanje je plod”, rekla je Mendoza, „ali srce je korijen.” Javier Roca to je izrazio drukčije: naša srca postaju veća „trčanjem” – pod čime je mislio na služenje drugima. Javier Fernández je pak opisao kako je razgovor uz kavu 2022. godine prerastao u inicijativu It's Time to Think,
(Vrijeme je za razmišljanje) – susrete posvećene promišljanju koji se danas održavaju u više od šezdeset gradova diljem svijeta.

Do sredine prijepodneva kongres se podijelio na manje raspravne skupine posvećene temama kao što su: komunikacija koja istinski donosi promjene, suočavanje s nesigurnošću radnih mjesta, osmišljavanje iskustva za volontere, karakterne osobine koje zahtijeva rad u službi zajednici te stilovi vođenja koje donose mlađe generacije.

Poslijepodnevni dio programa obuhvaćao je tri radionice: „Kakvo je stanje u vašoj organizaciji?” – o teoriji promjene na kojoj počivaju društvene intervencije; „Od ovisnosti do samostalnosti” – o smjernicama za postupno osamostaljivanje organizacija od vanjske potpore; te sesiju posvećenu mjerenju učinka. Pritom su govornici posebno naglasili jednu stvar: prije nego što se išta može mjeriti, mora se točno znati što se pokušava unaprijediti (bilo da je riječ o kvaliteti života, zdravlju, lokalnom gospodarskom razvoju...), a vrednovanje počinje od operativnih pravila – dokumenta koji precizira što će se raditi, na koji način i kojim sredstvima. Učinak je, objasnili su sudionicima, vrijednost koju neka intervencija donosi društvu.

2. dan · 23. listopada: zašto služimo

Drugi dan bio je usredotočen na jedno pitanje: zašto radimo to što radimo?

Ricardo Furber otvorio je glavni govor pričom o beskućniku kojeg je jedan liječnik dopratio sve do njegova krštenja, nedugo prije nego što je ovaj preminuo. „Bog želi računati na vas i na mene”, rekao je, „kako bismo njegovu ljubav prenijeli mnogim ljudima.” Svima onima koji na svojim plećima nose neku društvenu inicijativu uputio je savjet: provjerite je li razlog zbog kojeg ste pokrenuli inicijativu još uvijek valjan, odnosno odgovara li on i dalje na stvarnu potrebu. Također je istaknuo važnost ispravnog redoslijeda u djelima ljubavi – Bog, obitelj, posao, društvo – kao jedinog jamstva da će pružena pomoć uistinu potrajati.

Na panelu o komunikaciji s ograničenim resursima, Tomás Bobillo iz tvrtke Igeneris LATAM ukazao je na čest propust: mnogi projekti ne znaju kako ispričati vlastitu priču. Njegov je savjet bio praktičan: budite sposobni u dvije rečenice objasniti čime se vaša organizacija bavi i zašto postoji; uključite osobu zaduženu za komunikaciju u rad s vodstvom od samog početka, umjesto da od nje tražite brošuru tek na samom kraju; te mjerite uspjeh stečenim povjerenjem, a ne brojem „lajkova”.

Panel o invaliditetu u visokom obrazovanju započeo je trima riječima: prisutnost, sudjelovanje, pripadnost. Liliana Bátiz sa sveučilišta Universidad Iberoamericana istaknula je da su prepreke više okolišne nego osobne. Primjerice, dok je ona studirala na tom sveučilištu, na kampusu nije bilo rampi. Mirna Córdoba sa sveučilišta Universidad del Istmo u Gvatemali smjestila je ulogu sveučilišta u širi kontekst obitelji i zajednice. Marcelle Jacobo s ustanove EACH uputila je vrlo jednostavan zahtjev: očekujte više od osoba s invaliditetom, jer „one mogu pružiti mnogo više nego što pretpostavljamo”.

Dan je završen raspravom o partnerstvima između poslovnog sektora, civilnog društva i vlasti. Fernando Diez, Rosa Marta Abascal i Ana Cristina Dahik složili su se da ono što nedostaje rijetko kada jest novac; riječ je, zapravo, o komunikaciji među različitim dionicima. Kao rješenje predložili su institucionalizaciju tog procesa, uz jasne korake za procjenu stanja, osposobljavanje i evaluaciju.

3. dan · 24. listopada: dobro služenje

U subotu je Yazmín Mendoza iznijela podatke. Okupilo se oko 270 ljudi, gotovo dvostruko više od očekivanih 150 do 180. Na pozornicu je stupilo pedeset i dvoje govornika u sklopu 13 panel-rasprava i 7 radionica – rezultat sedmomjesečnog rada nekoliko odbora, šest sveučilišnih odjela i 28 studenata volontera.

Tijekom kongresa sudionike se pitalo što su ponijeli iz pojedinih sesija. Riječi koje su se stalno ponavljale bile su: nada, promišljanje, predanost, nadahnuće i učenje. Pojavila se još jedna, koja je organizatore zatekla nespremne: prijateljstvo. A kada su razmišljali o vlastitim projektima, sudionici su govorili o partnerstvima, volontiranju, komunikaciji, mjerenju učinka, resursima i tehnologiji. Mendoza je istaknula kako se posljednje tri stavke vjerojatno uopće ne bi spomenule prije pet ili deset godina.

Rektorica sveučilišta UP, Fernanda Llergo, zaključila je kongres dvjema mislima, iznesenima gotovo kao jedna cjelina. Prva glasi: „pomaganje nije samo stvar lijepih osjećaja”. Ono zahtijeva osposobljavanje, izgradnju timova, stvaranje mreža, ustrajnost i transparentnost. Druga glasi: „da biste bili na usluzi, morate služiti dobro” – što znači zapitati se zašto uopće želite pomoći te pritom raditi na tome da postanete bolja osoba, jer služenje koje doista nadilazi same aktere može poteći samo od ljudi koji i sami teže nadilaženju vlastitih granica.