U Torreciudadu, svetištu naše Gospe izgrađenom u Španjolskoj uz pomoć svetog Josemarije, postoji jedan stari put koji vodi do originalnog oltara.

Duž puta je postavljeno četrnaest mozaika, u parovima, prikazujući “Tuge i radosti Sv. Josipa”. Oni predstavljaju glavne trenutke u životu svetoga Josipa i Svete Obitelji. Postoji jedan stari običaj u Crkvi u pripremi za proslavu toga blagdana 19.03. a čini ga posvećivanje prethodnih sedam nedjelja sjećanju na radosti i tuge u životu svetog Josipa.

Umjetnica Palmira Laguens objašnjava kako je izradila mozaike.

Kada sam odabrana da izradim mozaike koji prikazuju tuge i radosti svetog Josipa po odabranim dijelovima iz Svetoga pisma koje svaka scena treba predstavljati, fokusirala sam se prvo na portretiranje centralnih likova: Krista Djeteta, Gospu i svetog Josipa. Osim toga, tijek scena trebao je odražavati kontinuitet vremenskog slijeda.

Pokušala sam se sjetiti što sam čula direktno od svetog Josemarije i prelazila sam kroz njegova djela, u kojima je njegova ljubav i odanost prema svetom Josipu bila toliko očita. Bila sam sigurna da će mi ona biti izvor inspiracije u prikazivanju tekstova u slikama. U njima sam zaista i našla što se meni čini da je glavna karakteristika svetog Josipa. On je na primjer napisao:

‘Ne slažem se sa klasičnim načinom prikazivanja svetog Josipa kao starog čovjeka, iako se to čini uz dobru namjeru da se istakne neprekinuto djevičanstvo Marijino. Ja ga predočujem kao mladog i jakog, možda nešto starijeg od Naše Drage Gospe, ali još u najboljim godinama, punog životne snage.’ (Susret s Kristom, 40)

‘No poznato nam je da on nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i dok je trideset godina živio kao jedan od nas. Sveto pismo naziva Josipa zanatlijom. Neki crkveni oci nadodaju još da je on bio tesar.’

‘Izvještaji Evanđelja ocrtavaju Josipovu jaku ličnost. Nikada on nije malodušan ili zastrašen; naprotiv on se zna s problemima uhvatiti u koštac, svladavajući teške situacije i zadaće koje su mu ponuđene i koje on preuzima odgovorno i poduzetno.’

Da rezimiram: mladi čovjek na vrhuncu života, aktivan, izuzetno vrijedan, koji zarađuje za život radeći sa svojim rukama i čija je sudbina da se brine za Sina Božjega koji je postao čovjekom, i Mariju, Majku Božju. On je bio snažna osoba čije lice je ocrtavalo jednostavnost njegova srca, dubinu njegovih osjećaja, i radosti i patnje koje su dolazile sa njegovim izvanrednim poslanjem - poslanjem kojega je prihvatio sa svim srcem- i također njegovu budnost punu ljubavi i njegovu potpunu identifikaciju sa Božjom voljom.

Istovremeno, u drugim scenama također je bilo važno prikazati da svaki od glavnih likova, Krist Djetešce, Naša Gospa i sveti Josip nisu izolirani likovi, kao neka slučajna grupa, nego Sveta Obitelj, model za kršćane. Prema tome oni su tijesno povezani sebedarjem i ljubavlju koja je postajala snažnija i snažnija kroz težak život koji su imali, i teškoće što je sve zaokruženo u popularnoj odanosti Tugama i Radostima Sv. Josipa. Ne samo to – upravo te poteškoće služile su im da demonstriraju svoje sebedarje i ljubav još otvorenije i čvršće, kako bi služili kao primjer kršćanskim obiteljima. Sveti Josemaria je učio, 'Dok mislim na kršćanske domove, volim ih zamišljati svijetle i prijazne kao što je bila kuća Svete Obitelji (…). Svaka bi kršćanska kuća trebala biti oaza vedrine, u kojoj se usprkos sitnim neslaganjima osjeća ona duboka i iskrena ljubav i onaj duboki mir, koji je plod stvarne i žive vjere.’ (Susret s Kristom, 22)

Jednom kada sam proučila glavne likove, bilo je lakše fokusirati se na sastavljanje scena ulazeći u odlomke Evanđelja.