Gideon više nije znao što misliti ni što učiniti. Kad god bi izraelska polja bila spremna za žetvu, Midjanci bi dolazili i sve odnosili. „Dolazili su poput najezde skakavaca, sa svom svojom stokom i šatorima; ljudi i deva koji su dolazili opustošiti zemlju bilo je bezbroj” (Suci 6,5). Upravo nas u toj teškoj situaciji Biblija prvi put upoznaje s Gideonom: on potajno vrši pšenicu kako bi izbjegao budne oči svojih neprijatelja. U tom trenutku sav njegov vidokrug svodi se na puko preživljavanje.
I upravo ga ondje pronalazi – ili bolje rečeno, traži – anđeo kojeg je poslao Bog. „Gospodin je s tobom, hrabri ratniče”, pozdravlja ga anđeo (Suci 6,12). Čini se da Gideon nije zastrašen tom pohvalom ni pojavom posjetitelja, jer odgovara onako kako bi odgovorio prijatelju ili susjedu. Govori otvoreno, ne važući pomno svoje riječi: „Gospodine moj, ako je Gospodin s nama, zašto nas je sve to snašlo? Gdje su ona čudesna djela o kojima nam pripovijedaju naši preci – kako nas je Gospodin izveo iz Egipta? Sada nas je, međutim, Gospodin napustio i predao u ruke Midjancima” (Suci 6,13).
Otkrijte ranu
Postoje trenuci u životu kada se lako možemo prepoznati u ovim Gideonovim riječima. Čitali smo i slušali priče o počecima Djela – o našem Ocu, prvim članovima i njegovu širenju – no ponekad se ti prikazi mogu činiti nespojivima s našim neposrednim okruženjem, s obzirom na oskudicu vidljivih plodova ili apostolskog dinamizma. Svakako smo svjesni da je Djelo blagoslov za svijet i za Crkvu: vidimo što je Bog učinio po Opusu Dei u prošlosti, što čini sada i što će činiti u budućnosti; i dok je na nekim mjestima možda očit izostanak rasta, na drugima se apostolski rad nastavlja širiti. Štoviše, znamo da je sveti Josemaría shvaćao – jasnoćom koja je dolazila od Boga – da će Djelo služiti Crkvi sve do svršetka svijeta.
Pa ipak, čak i uz tu široku perspektivu koja obuhvaća prostor i vrijeme, možemo se osjetiti obeshrabrenima suočeni sa stvarnošću vlastitih života, svojih lokalnih zajednica ili regija. Možda smo uložili trud i oduševljenje u neki apostolski pothvat, samo da bismo se ubrzo našli preplavljeni poteškoćama svake vrste. Molimo za duhovna zvanja, a ona sporo pristižu – ili dolaze tek na kapaljku. Znamo da je Božje otajstvo neiscrpno, a ipak nam se ponekad može činiti kao da smo sve to već čuli. Svakako uočavamo obnovu u životu Crkve, no možda se osjećamo kao da smo pomalo ostavljeni po strani...
Suočeni s takvim poteškoćama, mogli bismo si jednostavno reći da na stvari trebamo gledati nadnaravnim pogledom – iako možda ne shvaćamo u potpunosti što to znači. Znači li to jednostavno da moramo nastaviti dalje, nadajući se da će se stanje popraviti kada Bog to bude htio? To zasigurno nije loša reakcija, no mogla bi se pokazati nedostatnom – poput stavljanja običnog zavoja na ranu koja gnoji. U Gideonovom odgovoru anđelu vidimo upravo koliko je ta rana duboka i otvorena. Gideon nije podlegao očaju ni pobuni protiv Boga, ali je zbunjen i razočaran. Ipak, posjeduje jednostavnost kojom tu ranu otkriva – pokazujući Gospodinu upravo onu sumnju koja ga uznemiruje.
Nadnaravno – milost – ne dolazi tek kako bi „prekrilo” ranjenu narav; ono dolazi kako bi je iscijelilo i otkupilo iz same dubine njezina ponora. Milost se treba izliti u našu narav; Božja radost i snaga moraju supostojati s ljudskom obeshrabrenošću i krhkošću. Potrebna nam je ta conversatio: taj suživot, taj razgovor. Gideonov odgovor savršeno se uklapa u taj kontekst: „Gle, ništa ne razumijem; kažeš da si sa mnom, a ono što vidim izgleda upravo suprotno...” I ta jednostavnost pred Bogom, združena s predanjem u Njegove ruke, upravo je istinski nadnaravni odgovor. To je isti onaj odgovor na koji nas poziva Knjiga o Jobu, prikazujući nam čovjeka u tjeskobi koji ide toliko daleko da dovodi u pitanje Gospodnje naume, a ipak nikada ne prestaje moliti te naposljetku prihvaća vlastitu malenost[1]. Njegova rana mora se očistiti, a zatim i iscijeliti na svjetlu Božjega sunca.
Skok u nepoznato
Gospodina ne ljuti Gideonova reakcija; štoviše, moglo bi se reći da ga čak zabavlja njegova iskrenost i autentičnost. Odgovara mu: „Idi s tom snagom koju imaš i spasi Izrael iz ruke Midjanaca. Ja te šaljem” (Suci 6, 14). U tim se riječima krije cijela tajna Gideonova poziva: „S tom snagom koju imaš – sa snagom koja je u tebi.” Kao da mu Gospodin govori: „Gideone, još nisi svjestan toga, ali u tebe sam usadio snagu sposobnu svladati upravo one neprijatelje koji te trenutačno satiru.”
Bog isto govori svakome od nas. Ipak, i mi možemo reagirati baš kao Gideon, nesposobni u to doista povjerovati: „Gospodine moj, kako da spasim Izrael? Moj je rod najneznatniji u plemenu Manašeovu, a ja sam najmlađi u svojoj obitelji” (Suci 6, 15). Možda se i mi pitamo: „Snaga u meni? Već sam to pokušao i nije baš urodilo plodom... Godinama se borim s ovim ili onim, ili pokušavam biti shvaćen u određenoj sredini... Gospodine, nastavit ću se truditi, ali ponekad me pritišće umor i na kraju više nisam siguran posjedujem li doista 'tu snagu'...”
Nije ni čudno ni pogrešno da naša molitva ponekad teče tim smjerom; to je dio iskoraka vjere – pouzdanja – koji je Bogu potreban kako bi puninom božanske snage preobrazio našu krhku ljudskost, onu ljudskost koja ponekad doživljava neuspjeh. Ipak, na trenutak zaboravimo na sebe. „Snaga u tebi”: čujmo kako Gospodin upućuje te riječi svima u Djelu. Sa snagom u sebi, snagom Duha koju sam stavio u tebe, idi i spasi Izrael... Naravno, ne umišljamo si da ćemo „spasiti svijet”, kao da Duh Sveti ne vodi povijest i kao da nema mnogo drugih kršćana koji čine divna djela... Ipak, znamo da Bog ima poslanje za Djelo; zato je nadahnuo svetog Josemaríju da ga utemelji. Naš poziv – poziv svakoga od nas – jest „milost koja obuhvaća cijeli naš život i očituje se kao svjetlo i snaga. Svjetlo koje nam omogućuje da vidimo put – ono što Bog želi od nas – i snaga da budemo sposobni odgovoriti na poziv, reći 'da' i krenuti naprijed tim putem”[2].
Sinovstvo i bratstvo
Što su, dakle, to svjetlo i ta snaga? Kako možemo izbjeći njihov gubitak? Kako možemo „raspiriti Božji dar”[3]? „Kako danas, s dinamičnom vjernošću, utjeloviti duh koji je sveti Josemaría primio od Boga da bi služio Crkvi?”[4]. Možda se početni odgovor može pronaći jednostavnim preokretanjem nekoliko redaka koje je on sam napisao 1939. godine o tome što bi moglo oslabiti Djelo: „Zapreke? Vanjske me zapreke ne zabrinjavaju; lako ćemo ih svladati. Vidim samo jednu veliku zapreku: vaš nedostatak sinovskog duha i nedostatak bratstva, ako bi se ikada pojavili u našoj obitelji”[5].
Jedna se stvar odmah ističe u tim riječima: sve govori o obitelji. Sveti Josemaría naziva Djelo „obitelj” i prepoznaje dvije temeljne sastavnice svake obiteljske stvarnosti – sinovski duh i bratstvo – kao njegove životne elemente. Dakle, ono što Djelo čini jakim ili slabim vrti se oko tih dvaju polova. Što više Djelo živi kao obitelj, to više njegov duh zrači; što manje živi kao obitelj, to manje svjetla širi. A Gospodin ga nije upalio „da ga stavi pod posudu, nego na svijećnjak, da svijetli svima u kući” (Mt 5, 15).
Sinovstvo nam intuitivno doziva u svijest vezu s Ocem – Prelatom Djela – i privrženost njemu. Lijepo je i logično da je tako, premda je ta privrženost ukorijenjena u našem sinovstvu prema Bogu. Ključno se pitanje stoga može postaviti ovako: je li božansko sinovstvo za mene tek puka zamisao – načelo o kojem bih trebao često razmišljati, a koje na kraju ipak ostaje donekle apstraktno? Ili je riječ o živom iskustvu, nečemu što je duboko ukorijenjeno u meni? „Osjećaj božanskog sinovstva”[6] milost je koju trebamo neprestano iskati. To je milost življenja onako kako je živio Isus, kako On i dalje živi... kako On želi živjeti u nama (usp. Gal 4,6). Isus živi od Očeve ljubavi; u tome je cijela njegova „tajna”. Taj neprestani, pouzdani dijalog s Ocem čini vječni život Riječi Božje. I to je također – to bi trebao biti – život djeteta Božjega.
Zrak koji Kristov život u nama udiše naziva se „slavna sloboda djece Božje” (Rim 8,21) i u oštroj je suprotnosti s proračunatim načinom razmišljanja sluge ili najamnika – stavom koji ponekad može dovesti u napast one koji su osjetili poziv da se daruju Bogu. Gospodin ocrtava taj mentalitet u liku starijeg brata iz prispodobe (usp. Lk 15,25–32): onog naizgled besprijekornog čovjeka koji je uvijek ostao u Očevoj kući; koji nije počinio ni teške grijehe ni velika bezumlja, a ipak se zadovoljio hladnim vršenjem dužnosti. Bio je to čovjek kojem je nedostajalo srce sina, koji nije osjećao ni očevu ljubav ni brigu za svoga otuđenog brata – čovjek koji se čak razljutio na oca vidjevši tu ljubav na djelu! Taj čovjek, koji nikada nije izgovorio riječi „otac” ili „brat”, patio je od ozbiljnog problema vezanog uz sinovstvo... i bratstvo.
Tko istinski spoznaje da je sin, otkriva i da je brat. Čak i dok uočava vlastita ograničenja i ograničenja drugih – ona koja ponekad mogu biti zamorna – ljubi nježnom ljubavlju, srcem koje odbija otvrdnuti. Osjećajući kako ga Otac prihvaća i nosi u naručju – osjećajući taj duboki Božji zagrljaj – i sam postaje očinski i bratski zagrljaj za druge. „Da, dijete moje: u Bogu si – da doneseš svjetlo, da dodaš okus, da potakneš rast, da poslužiš kao kvasac”[7].
Za prve se kršćane govorilo: „Gledajte kako se ljube”[8]. Popularnost koju je taj citat stekao tijekom stoljeća ne bi ga smjela pretvoriti u puku frazu. Upravo je ta nevjerojatna ljubav činila kršćansku poruku vjerodostojnom i davala joj nezaustavljivu snagu. Gledajte kako se ljube: jer znaju da ih ljubi Bog, njihov Otac. I upravo u tome leži korijen snage koju je Bog usadio u duh Djela.
Carlos Ayxelà
[1] Usp. Job 13:24-27; 30:20-23; 42:2-6.
[2] F. Ocáriz, Pastoralno pismo, 28. listopada 2020.
[3] F. Ocáriz, Pastoralna poruka, 19. ožujka 2026.
[4] Ibid.
[5] Okružno pismo svetog Josemarije Escrive vjernicima Opusa Dei, Burgos, 9. siječnja 1939., citirano u Put (Kritičko-povijesno izdanje), komentar br. 955.
[6] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 987.
[7] Sveti Josemaría, U dijalogu s Gospodinom, br. 11.
[8] Usp. Tertulijan, Apologeticum, 39 (PL I, 471).