Monsinjore, prisutnost žena u društvenom životu proteže se daleko izvan kruga obitelji, unutar kojeg su se dosad gotovo isključivo kretale. Što mislite o tom razvoju?
Najprije, dopustite mi da kažem kako ne mislim da treba postojati ikakav sukob između obiteljskog i društvenog života pojedinca. Kao i u životu muškarca, ali s određenim nijansama razlike, dom i obitelj će uvijek zauzimati središnje mjesto u životu žene. Stoga je očito da, kada provodi vrijeme s obitelji, ona izvršava veliku ljudsku i kršćansku ulogu. Ipak, to ne isključuje mogućnost da ima drugi profesionalni posao - jer kućanski poslovi su također profesionalni posao - u bilo kojem dostojnom zaposlenju, dostupnom u društvu u kojem živi. Mogu razumjeti zašto tako postavljate problem. Ali mislim da ako sustavno usporedimo posao kod kuće s poslom izvan kuće, zadržavajući staru dihotomiju koja se prije upotrebljavala da bi se podržalo mišljenje kako je ženino mjesto u kući, ali zamjenjujući stres, to bi lako moglo dovesti, s društvenog gledišta, do veće pogreške od one koju pokušavamo ispraviti jer bi bilo ozbiljnije ako to navede žene da odustanu od svog posla kod kuće.
Čak ni na osobnoj razini ne može se čvrsto utvrditi da žena mora postići svoje usavršavanje samo izvan kuće, kao da je vrijeme provedeno s obitelji ukradeno razvoju njezine osobnosti. Dom - koja god bila njegova obilježja, jer bi i neudana žena također trebala imati dom - jest posebno pogodno mjesto za razvoj njezine osobnosti. Pažnja koju pruža svojoj obitelji uvijek će biti ženino najveće dostojanstvo. U brizi oko supruga i djece ili, općenitije govoreći, u stvaranju tople i stvaralačke atmosfere, žene ispunjavaju prijeko potreban dio svoje zadaće. I iz toga slijedi da ona tu može ostvariti svoje usavršavanje.
Ono što sam upravo rekao ne ide protiv ženina sudjelovanja u drugim oblicima društvenog života, uključujući i politiku. U tim krugovima, također, žene mogu pružiti vrijedan osobni doprinos, bez zanemarivanja svojih posebnih ženskih kvaliteta. One će to činiti u onoj mjeri u kojoj su ljudski i profesionalno osposobljene. I obitelj i društvo jasno trebaju taj posebni doprinos, koji ni na koji način nije drugorazredan u odnosu na doprinos muškaraca.
Razvoj, zrelost, osamostaljenje žena ne bi trebali značiti pretenziju na jednakost, na jednoznačnost s muškarcima, ropsko oponašanje muškog načina obavljanja stvari. To nas ne bi odvelo nikamo. Žene bi ispale gubitnici, ne zato što su bolje ili gore od muškaraca, nego zato što su drugačije. U pogledu osnova, može se govoriti o jednakim pravima koja bi trebala biti zakonski prepoznata, i u građanskom i u crkvenom pravu. Žene, poput muškaraca, posjeduju dostojanstvo osoba i djece Božje. Ipak, na toj osnovi temeljne jednakosti svatko mora postići ono što je njemu ili njoj vlastito. U tom smislu osamostaljenje žene znači stvarnu mogućnost razvoja njezinih vlastitih potencijala u najvećoj mjeri - onih koje sama ima i onih koji su joj zajednički s drugim ženama. Jednaka prava i jednake prilike pred zakonom ne potiskuju tu raznolikost, koja obogaćuju cijelo čovječanstvo. Oni je pretpostavljaju i potiču.
Žene su pozvane donijeti u obitelj, društvo i Crkvu svoja obilježja, ono što samo one mogu dati: nježnu toplinu i neumornu darežljivost, ljubav za detalje, oštroumnost i intuiciju, jednostavnu i duboku pobožnost, postojanost... Ženstvenost žene je autentična samo ako je ona svjesna tog doprinosa za koji ne postoji zamjena, i ako je ugradi u svoj život.
Da bi ispunila tu zadaću, žena mora razviti svoju osobnost i ne dopustiti da je ponese naivna želja za imitiranjem, koja bi, po pravilu, težila staviti je u inferiorniji položaj i ostaviti njezine kvalitete neispunjenima. Ako je ona zrela osoba, s vlastitim karakterom i umom, zaista će ostvariti misiju na koju se osjeća pozvanom, koja god ona bila. Njezin život i rad uistinu će biti konstruktivni, plodni i smisleni, bilo da provodi dan posvećena svom suprugu i djeci, bilo da se, odustavši od ideje braka iz plemenitog razlog, potpuno posvetila drugim zadacima.
Svaka žena u svom životnom području, ako je vjerna svojem božanskom i ljudskom pozivu, može ostvariti i, zapravo, ostvaruje punoću svoje ženske osobnosti. Podsjetimo se da Marija, Majka Božja i Majka ljudi, nije samo model, nego i dokaz nadnaravne vrijednosti prividno beznačajnog života.
Razgovori s Josemarijom Escrivom, 87