Kršćanin ima samo jedan autentičan i definitivan
odgovor: Krist na križu, Bog koji pati i umire; Bog koji
nam daje svoje Srce, koje je radi ljubavi prema svima
probodeno kopljem. Naš Gospodin mrzi nepravdu i osuđuje onoga
tko je čini; ali On je dopušta, jer On poštuje slobodu svakoga
pojedinca. Naš Gospodin nije uzrok patnje kod stvorenja, ali
On je tolerira, jer ona nakon istočnoga grijeha čini dio ljudskog
života. Ipak, na poticaj svoga Srca punog ljubavi, nateretio je na sebe, s Križem, sve ove patnje: našu bol, našu tugu, našu tjeskobu, našu glad i žeđ za pravdom.
Kršćansko naučavanje o boli nije nikakva jeftina utjeha.
Kao prvo, ono ište prihvaćanje patnje, koja je zaista svojstvena
ljudskom životu. No tamo gdje je Križ, tu je i Krist,
Ljubav; budući da sam se trudio po tome živjeti, kažem vam
sada, ne bez radosti, da je i u mom životu bilo boli i da sam
više puta zamalo proplakao. Ponekad sam i ja morao iskusiti
odvratnost nepravde i zla te nelagodnost, jer unatoč svoj dobroj
volji i svim naporima ne mogoh pomoći u takvim bezočnim situacijama.
Kad govorim o bolu, ne govorim o nekoj teoriji. Ne radi
se o nekom stranom iskustvu kad vam želim urezati u pamet
da vi, kad osjetite okrutnost patnje i potresnost duše, trebate
pogled upraviti prema Kristu. To je lijek, jer prizor Golgote
navješćuje svim ljudima da se brige i teškoće moraju posvećivati
ako želimo živjeti u jedinstvu s Križem.
Naše će tjeskobe, ako živimo kršćanski, postati kajanje i
naknada u udioništvovanju u sudbini i životu Isusovu, jer On
je dragovoljno i iz ljubavi prema ljudima želio iskusiti svu
moguću bol, svaku vrst patnje. On je rođen, živio i umro u siromaštvu; mrzili su Ga, ponižavali, prezirali, klevetali i nepravedno osudili; bio je izdan, i od svojih učenika ostavljen
na cjedilu; oćutio je što znači osamljenost, gorčina kazne i
smrt. Još uvijek Krist trpi u svojim udovima, u svemu
čovječanstvu na zemlji, On mu je Glava, Prvorođenac i Otkupitelj.
Bol se nalazi u planovima Božjim.
Bol se nalazi u planovima Božjim. To je stvarnost, iako
nam je teško shvatiti. Također i Isusu Kristu, kao čovjeku,
to je bilo teško: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene!
Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja (Lk 22,42). U toj napetosti između muke i prihvaćanja volje Očeve Isus ide spokojno
u smrt, opraštajući onima koji Ga pribijaju na križ.
Upravo to nadnaravno prihvaćanje patnje zacijelo predstavlja
istodobno najjače osvajanje srca. Krist pobje|uje
smrt tako što umire na križu; Bog iz smrti izvlači život. Stav
Božjeg djeteta nije neko pomirenje s tragičnom sudbinom,
već radost čovjeka koji već sluti pobjedu. U ime pobjedonosne
Kristove ljubavi mi kršćani moramo svugdje na zemlji
našim riječima i našim djelima sijati mir i radost. Moramo se
boriti – borba za mir – protiv zla, protiv nepravde, protiv grijeha,
i na taj način naviještati da sadašnje čovjekovo stanje
nije konačno, da će ljubav Božja, koja se pokazuje u Kristovu
Srcu, i među ljudima izvojevati divni duhovni trijumf.
Susret s Kristom 168