Izrazom „kontemplativci usred svijeta” sveti Josemaría sažeo je jedno od bitnih obilježja duha Opusa Dei, potvrđujući da običan kršćanin – pozvan postići svetost usred svijeta – može dosegnuti puninu kontemplacije, a da pritom ne mora napustiti svoj svjetovni položaj; naprotiv, to može učiniti upravo unutar i posredstvom vremenitih stvarnosti.
Ovaj nauk nije rezultat apstraktnog promišljanja, već posljedica nečega što je sveti Josemaría utjelovio u vlastitom životu – kako se navodi u Dekretu o herojskoj naravi njegovih kreposti: „Najkarakterističnije crte njegove osobnosti ne očituju se toliko u njegovoj izvanrednoj sposobnosti za djelovanje, koliko u njegovu molitvenom životu te u stalnom, sjedinjujućem iskustvu koje ga je uistinu učinilo ’kontemplativcem u hodu’” (KONGREGACIJA, 1990., str. 24).
Sveti Josemaría otvoreno je naviještao mogućnost kontemplacije usred svijeta: „Kontemplacija nije rezervirana za povlaštene pojedince. Neki ljudi, koji imaju tek osnovno znanje o vjeri, zamišljaju da kontemplativci provode cijeli dan u stanju ekstaze. To je vrlo naivna predodžba. Redovnici u svojim samostanima cijeli su dan zaokupljeni tisućama poslova – čišćenjem kuće i obavljanjem rada kojim zarađuju za život. Često primam pisma od muškaraca i žena iz kontemplativnih redovničkih zajednica – ljudi koji gaje veliku naklonost i poštovanje prema Djelu – u kojima mi pišu da puno mole za nas. Oni razumiju nešto što mnogi drugi ne uspijevaju shvatiti: naš svjetovni život kao kontemplativaca usred svijeta, usred naših vremenitih aktivnosti” (citirano prema: BELDA, 1998., str. 331).
Prema svetom Josemaríji, običan kršćanin pozvan je biti kontemplativan – kao što smo već istaknuli – upravo u svakodnevnom životu i po njemu. Kontemplacija se ne bi trebala ograničiti na određene trenutke tijekom dana – poput vremena predviđenog za osobnu ili liturgijsku molitvu, sudjelovanje u svetoj misi i slično – već bi trebala obuhvatiti cijeli dan, postajući neprekidna molitva u kojoj duša „osjeća i zna da je Bog u svakom trenutku s ljubavlju promatra” (AD, 307). Zbog toga on tvrdi: „Volio bih da danas... postanemo čvrsto uvjereni u potrebu da se pripremimo kako bismo bili kontemplativne duše – nasred ulice, usred svoga rada – održavajući stalan razgovor s našim Bogom koji tijekom dana nikada ne jenjava. Ako doista želimo slijediti stope Učitelja, ovo je jedini put” (AD, 238).
U njegovu nauku, mogućnost postizanja punine kontemplacije dok se živi u svijetu povezana je sa stvarnošću koja čini jezgru njegove duhovne poruke: posvećivanjem rada i svakodnevnih aktivnosti. Ključ za postizanje kontemplativnosti usred svijeta leži u preobrazbi rada u molitvu: „Radimo – radimo marljivo i dobro – ne zaboravljajući pritom da je naše oružje molitva. Zato se ne umaram ponavljati da moramo biti kontemplativne duše usred svijeta, nastojeći pretvoriti svoj rad u molitvu” (S, 497). Štoviše: „Naš se život sastoji od rada i molitve – ili, rečeno obrnutim redoslijedom, od molitve i rada. Jer dolazi trenutak kada se više ne može razlučiti između ta dva pojma – ta dva termina, ’kontemplacija’ i ’djelovanje’ – koji u umu i savjesti na kraju znače istu stvar” (citirano prema: Rodriguez, 1986., str. 212). Ovi tekstovi upućuju na to da se rad može preobraziti ne samo u molitvu, već konkretno u kontemplativnu molitvu.
Tako sveti Josemaría tvrdi da je moguće postići kontemplaciju „u svakodnevnim poslovima – koji za mene nisu zapreka; naprotiv, oni služe kao put i prigoda da sve više ljubimo i da se sve tješnje sjedinimo s Bogom” (AD, 310). Štoviše, što je običan kršćanin dublje uronjen u vremenite stvarnosti, to snažnije mora osjećati potrebu za rastom u Božjoj prisutnosti; u suprotnom, ne bi mogao posvetiti te stvarnosti. „Naš status djece Božje vodit će nas – ponavljam – k tome da posjedujemo kontemplativni duh usred svih ljudskih aktivnosti – djelujući kao svjetlost, sol i kvasac putem molitve, mrtvljenja te vjerske i stručne formacije – ostvarujući pritom ovaj program: što smo dublje uronjeni u svijet, to potpunije moramo pripadati Bogu” (F, 740).
Slijedeći kršćansku duhovnu tradiciju, on smatra da se kontemplacija u biti sastoji od „gledanja u Boga bez odmora i bez umora” (AD, 296). Istodobno, poučava da Bog udjeljuje svoju milost kako bi se to moglo postići i unutar svjetovnog, laičkog života: „Nikada neću dijeliti mišljenje – iako ga poštujem – onih koji odvajaju molitvu od djelatnog života, kao da su nespojivi. Mi, kao djeca Božja, moramo biti kontemplativni: ljudi koji usred vreve mnoštva znaju pronaći tišinu duše u neprestanom razgovoru s Gospodinom – gledajući u Njega kao što se gleda u Oca, kao što se gleda u Prijatelja kojega se silno ljubi” (F, 738). Običan kršćanin može prepoznati Boga u svom svakodnevnom radu: „Rad se rađa iz ljubavi, očituje ljubav i usmjeren je prema ljubavi. Boga prepoznajemo ne samo u prizoru prirode, već i u iskustvu vlastitoga rada, vlastitoga napora” (ECP, 48). Taj kontemplativni stav povezan je s ponovnim vrednovanjem – prožetim teološkim značenjem – svakodnevnih aktivnosti: „Bog vas poziva da Mu služite u građanskim, materijalnim i svjetovnim zadaćama ljudskog života i po njima: u laboratoriju, u bolničkoj operacijskoj dvorani, u vojarni, u sveučilišnoj predavaonici, u tvornici, u radionici, na poljima, u obiteljskom domu – na cijelom tom prostranom polju rada Bog nas svakodnevno čeka. Dobro zapamtite: u najobičnijim situacijama krije se nešto sveto, nešto božansko, a na svakome je od vas da to otkrije (...). Obavljajte svoje zadaće savršeno – kao što sam vas često podsjećao – unesite ljubav u male dnevne aktivnosti i otkrijte – naglašavam – onaj božanski element koji se skriva u detaljima” (CONV, 114 i 121).
Naučavanje svetog Josemaríje može se sažeti u sljedećim riječima: „’Kontemplativci usred svijeta’ – sjedinjeni s Bogom i prepoznajući njegovu stvarnost u raznolikim svjetovnim djelatnostima i situacijama te po njima – to je, ukratko, ideal koji mons. Escrivá predlaže kao cilj molitvenog života” (ILLANES, „Crkva u svijetu: svjetovni karakter članova Opusa Dei”, u: OIG, str. 269–270). Izrazom „kontemplativci usred svijeta” sveti Josemaría potiče obične kršćane da rastu u svom molitvenom životu te da dosegnu cilj koji je kontemplacija. Drugi dio tog izraza, „usred svijeta”, stoga treba shvatiti u punom teološko-duhovnom smislu, podrazumijevajući da svijet nije samo sociološka sfera, već i sredstvo ili instrument pomoću kojega se može postići svetost i dosegnuti punina zajedništva s Bogom. Naposljetku, afirmacija kontemplacije usred svijeta dovodi do logičnog zaključka visoko vrednovanje – istodobno – kontemplativne molitve i svjetovnog života, što je obilježje naučavanja svetog Josemaríje.