U svakodnevnom govoru, pojam „kontemplacija” poistovjećuje se s fizičkim činom usmjeravanja pogleda na neki materijalni predmet ili prostor, kao i s njegovom duhovnom izvedenicom: usmjeravanjem pažnje na određeni predmet. U religijskom području, „kontemplacija je čin kojim um vjernika prodire u svjetlosno područje božanskih istina i u njemu uživa” (ALVAREZ – ANCILLI, 1983., str. 472).
1. Razgraničenje pojma
Kršćanski je govor preuzeo pojam „kontemplacija” iz filozofskog promišljanja grčko-rimske misli, obogativši ga novim elementima: pomakom od promatranja ideja ili ljepote prema spoznaji postojanja u životnom zajedništvu s Presvetim Trojstvom; isključenjem svakog oblika panteizma, uz istovremeno potvrđivanje transcendentnoga Boga Stvoritelja koji poziva čovječanstvo na sudjelovanje u Njegovu božanskom životu – čime se kontemplacija uspostavlja kao nova stvarnost iz koje proizlazi uzajamno prožimanje spoznaje i ljubavi dok se čovjek približava Bogu; te prijelazom iz kontemplacije u djelovanje – konkretno, u ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja se očituje kroz djela (usp. ILLANES, 2003., str. 308–309).
Kroz povijest duhovnosti, kontemplacija je bila predmet proučavanja teologa, a – u slučaju mistične kontemplacije – i predmet fenomenološkog opisa samih mistika. To je iznjedrilo obilje promišljanja, no – kao što se i moglo očekivati kod tako duboke teme – nije ponudilo iscrpan odgovor na svako pitanje koje taj pojam otvara. O opsegu tih doprinosa svjedoči više od pet stotina gusto ispisanih stupaca koje Dictionnaire de Spiritualité posvećuje ovoj temi. S obzirom na tu širinu, bilo bi uzaludno ovdje pokušati čak i sažeti prikaz. Umjesto toga, usredotočimo li se na moderno doba, možemo primijetiti da su tijekom prva četiri desetljeća 20. stoljeća – razdoblja u kojem se pojavila i duhovna teologija kao znanstvena disciplina – različiti autori pokrenuli raspravu o takozvanom „mističnom pitanju”. Kako primjećuje Bosch (2007., str. 477), „pitanja pokrenuta ovom raspravom mogu se u biti svesti na univerzalni poziv na kontemplaciju te na odnos između asketske i mistične dimenzije kršćanskog života”. Ta je rasprava, zajedno s naukom o univerzalnom pozivu na svetost – koji je istaknuo i Drugi vatikanski koncil – dovela do širokog prihvaćanja kontemplacije kao sastavne dimenzije kršćanskog poziva. Svaka krštena osoba trebala bi težiti kontemplativnosti – postizanju prisnog sjedinjenja spoznaje i ljubavi s Bogom, koje prožima sve njezine postupke. Katekizam Katoličke Crkve slijedi isti smjer, što potvrđuje točka 2014. te odjeljci koji se tiču kontemplativne molitve (br. 2709–2719). Upravo to načelo također leži u središtu duhovnog nauka svetog Josemaríje.
2. Učenje svetog Josemaríje
U objavljenim djelima svetog Josemaríje imenica „kontemplacija” (15 puta) i pridjev „kontemplativan” (25 puta) pojavljuju se s određenom učestalošću, kao i glagol „kontemplirati” (116 puta) – pri čemu se potonji pojavljuje znatno češće. Ta učestala uporaba glagola, za razliku od imenice i pridjeva, vrijedna je pozornosti. Djelomično se to može objasniti njegovom uporabom u općem smislu „promatranja”, „gledanja” ili „svjedočenja”. Međutim, jedno nedavno istraživanje ističe da se u osamdeset odlomaka glagol „kontemplirati” koristi upravo kako bi se savjetovalo da se tijekom molitve ili razmatranja „promatraju i ponovno proživljavaju evanđeoski prizori u Božjoj prisutnosti” (ILLANES, 2003., str. 313) – što je činjenica koja također objašnjava tu brojčanu razliku. U takvim kontekstima sveti Josemaría često je koristio izraz „kontemplativan usred svijeta” kako bi naznačio da kršćanin raste u molitvenom životu i otvara se kontemplaciji – čak i „unutar aktivnosti svakidašnjeg života, i posredstvom njih – čime se ostvaruje specifičan, svjetovni način življenja kontemplativne molitve” (BELDA, 2007., str. 175). Iako ćemo dublju analizu ove teme prepustiti drugim natuknicama u Rječniku, ovdje valja napomenuti da za svetog Josemaríju svijest o božanskom posinjenju – to jest spoznaja da je čovjek dijete Božje – vodi kršćanina k tome da „s ljubavlju i divljenjem promatra sve što je izašlo iz ruku Boga Oca, Stvoritelja” (ECP, 65). Posljedično, to također vodi čovjeka k tome da vidi Boga u svim stvarima, uz sve praktične implikacije koje to nosi sa sobom. On, primjerice, piše: „Promatraj Gospodina iza svakog događaja, svake okolnosti; na taj ćeš način iz svih zbivanja znati crpiti veću ljubav prema Bogu i snažniju želju da Mu odgovoriš” (F, 96). A u istom duhu – kao nešto što je svojstveno Božjoj djeci – govori o služenju „jezikom kontemplativnih duša, jezikom onih koji su duhovni jer su spoznali svoje božansko sinovstvo” (ECP, 13).
Kršćanska svetost, koja nužno počiva na molitvi, nastoji se očitovati kao kontemplativni život. Budući da je poziv na svetost univerzalan za sve krštenike, proizlazi da su svi također pozvani na kontemplaciju Boga ispunjenu ljubavlju, bez obzira na okolnosti u kojima se odvija njihov život. Sveti Josemaría, čiji su nauk i poruka upućeni svim kršćanima – a osobito vjernicima laicima, koje naziva „običnim kršćanima” – piše: „Molitva je temelj svakoga duhovnog nastojanja; po molitvi smo svemoćni, dok bez tog sredstva ne bismo postigli ništa” (AD, 238).
Sveti Josemaría također poučava – crpeći iz vlastitog dubokog iskustva – da taj kontemplativni stav, ili „neprestana molitva”, mora biti ukorijenjen u određenim, namjenskim razdobljima nutarnje molitve tijekom svakog dana. Time se on nadovezuje na kršćansku predaju, što odjekuje i u Katekizmu Katoličke Crkve: „Ne može se moliti ’u svako doba’ ako se ne moli u određeno vrijeme – s posebnom predanošću. To su ’trenuci’ intenzivne molitve u kršćanskom životu, kako po intenzitetu tako i po trajanju” (KKC, 2697). Najviši oblik molitve zapravo je molitva kontemplacije (usp. KKC, 2699), koja – uz pomoć milosti – započinje neprestanim traženjem Božje prisutnosti. Sveti Josemaría to ilustrira, primjerice, na duhovnom putu koji izlaže u svojoj homiliji Prema svetosti: „Započinjemo s glasovnim molitvama – molitvama koje su mnogi od nas naučili još kao djeca – jednostavnim, žarkim izrazima upućenima Bogu i Njegovoj Majci... Nije li to, na neki način, početak kontemplacije – jasno očitovanje pouzdanog predanja?” (AD, 296).
Molitva napreduje kroz čine vjere, nade i ljubavi, koji prožimaju samo čovjekovo postojanje; a razmatranje – drugi oblik molitve (usp. KKC, 2699) – pronalazi svoju najbolju hranu u Evanđelju, kada ono oživi i kada ga se iznova doživljava: „Želiš li učiti od Krista i uzeti njegov život za svoj uzor? Otvori sveto Evanđelje i slušaj dijalog između Boga i ljudi... između Boga i tebe” (F, 322). Upravo u tom kontekstu sveti Josemaría najčešće koristi pojam kontemplacije – shvaćene kao ponovno proživljavanje i uprisutnjivanje prizora iz života Isusa i Marije: „Crkva nas potiče na razmatranje otajstava, kako bi se Gospodinov zadivljujući primjer – njegovih trideset godina skrovitog života, tri godine propovijedanja, sramotna muka i slavno uskrsnuće – duboko urezao u naš um i maštu, zajedno s radostima, žalostima i slavama svete Marije” (AD, 299).
Iz tog prisnog doticaja s presvetim Isusovim čovještvom – kao i s Marijom i Josipom – prelazi se prema zajedništvu s božanskim osobama: „od Trojstva na zemlji do Trojstva na nebu”, kako je sveti Josemaría često znao reći. „Srce stoga mora naučiti razlikovati i klanjati se svakoj od božanskih osoba. U nekom smislu, riječ je o otkriću – onom koje duša doživljava unutar nadnaravnog života – baš kao što malo dijete prvi put otvara oči prema postojanju” (AD, 306). Sveti Josemaría bio je duboko svjestan da je kontemplacija besplatan dar; istovremeno ju je smatrao ciljem i obzorom svakog kršćanina, jer ona podrazumijeva sjedinjenje s Bogom: „Ako nastojiš razmatrati, Gospodin ti neće uskratiti svoju pomoć. Vjera i čini vjere – jer Gospodin... postaje sve zahtjevniji iz dana u dan. To je već kontemplacija; to je sjedinjenje.” „To mora biti život mnogih kršćana (...)” (AD, 308).