Subota je bila dan naše Gospe. Tog su dana roditelji svetog Josemarije običavali ići u svoju lokalnu crkvu svetog Bartolomeja kako bi s drugim obiteljima molili krunicu.

Poveli bi i Josemariju ako bi obećao da će šutjeti i lijepo se ponašati, što nije uvijek bilo lako. Pod istim bi uvjetima s njima išao i na „Subotnju službu“, što je podrazumijevalo Blagoslov s Presvetim Sakramentom i pjevanje Zdravo Kraljice.

Kada je Josemaría bio malo stariji roditelji su ga naučili moliti Anđeo Gospodnji.

Svakoga bi se dana, kada bi sat otkucao dvanaest sati, Maleni Urar (Anđeo Čuvar svetog Josemarije) njihao naprijed-natrag u velikom uzbuđenju, podsjećajući obitelj da izmoli Anđeo Gospodnji: Anđeo Gabrijel nikada mu ne bi oprostio ako bi to propustili izmoliti!

Tijekom svibnja, Marijinog mjeseca, svatko bi našoj Gospi nosio cvijeće.

Josemaría bi također išao, noseći stručak cvijeća. Ostavio bi ga ispred kipa naše Nebeske Majke, smiješeći joj se kako bi joj pokazao koliko ljubavi dolazi s cvijećem.

Gospodin i gospođa Escrivá bili su jako pobožni i svoju su djecu učili raditi ono što oni rade. Kada bi god prošli pokraj Marijine slike ili kipa u kući ili vani, pogledali bi ga s ljubavlju i u srcu ga pozdravili.

Josemaría je ovo brzo naučio, a Maleni mu je Urar najviše pomogao da zapamti. „Pogledaj je, Josemaría,” šapnuo bi, „i reci joj da je voliš. Baš tamo, na zidu, na slici!”

I tako malen Josemaría je stekao naviku pozdravljati našu Gospu i govoriti joj kratke molitvice poput „Blagoslovljena bila tvoja čistoća!“ i „Slatko srce Marijino!“

Maleni Urar bi dodao, „Sad joj daj poljubac.“

Josemariji je bilo lako to učiniti. Upravo se tako ponašao i prema gospođi Escrivá – otkada je bio jako mali, nikada ne bi otišao iz kuće a da je ne poljubi. Stoga mu je bilo posve prirodno činiti tako i sa svojom Nebeskom Majkom.