Ti… ohol? – Zbog čega? (Put, 600)
Kad se u nekoj duši uvriježi oholost, onda obično po njoj ulaze i svi drugi poroci: škrtost, neumjerenost svih vrsta, zavist, nepravednost. Koji je ohol besmisleno pokušava s prijestolja zbaciti u svemu milosrdnoga Boga da bi se mogao na okrutan način sam domoći prijestolja.
Gospodina moramo moliti da ne upadnemo u ovu napast. Oholost je najgora od svih grijeha, a i najsmješnija.
Tko se dade od nje opčiniti, sve više gubi realnost, iznutra je prazan i naduven kao žaba u basni koja se sve više napuhuje dok se konačno ne raspukne. I s čisto ljudskog gledišta oholost je odbojna, jer tko se smatra višeg ranga od svega i svakoga stalno vodi računa o sebi, a druge prezire, a ovi opet izruguju njegovo prekomjerno isticanje samoga sebe. (Prijatelji Božji, 100)