Mnoge stvarnosti, materijalne, tehničke, ekonomske, društvene, političke, kulturne... prepuštene same sebi ili u rukama onih kojima nedostaje svjetlost naše vjere postaju strašne zapreke za nadnaravni život: nalikuju ograđenom i prema Crkvi neprijateljskom prostoru.

Ukoliko si kršćanin, ti – istraživaču, književniče, znanstveniče, političaru, radniče... – imaš dužnost posvetiti te stvarnosti. Sjeti se da sav svemir – kako piše Apostol – jeca kao u porođajnim mukama, očekujući oslobođenje djece Božje. (Brazda, 311)

Već smo više puta govorili o toj temi, ali dopustite mi da još jednom spomenem kako je naravno i jednostavno živio sveti Josip. On se nije odvajao od susjeda, on nije gradio nepotrebne barijere.

Zato obično ne govorim rado, pa bilo to u određenim situacijama i prikladno, o katoličkim radnicima, katoličkim inženjerima ili katoličkim liječnicima itd., kao da se radi o određenoj grani unutar jedne vrste, kao da katolici čine jednu grupicu, koja se odvaja od drugih i tako ostavlja dojam kao da postoji stanovit ponor između kršćana i ostalog čovječanstva. Respektiram one koji drugačije misle, ali smatram da je ispravnije govoriti o radnicima koji su katolici ili o katolicima koji su radnici, o inženjerima koji su katolici ili o katolicima koji su inženjeri. Jer čovjek koji ima vjeru i zanimanje – bio on intelektualac, tehničar ili zanatlija – povezan je i osjeća se povezanim s drugima, jednak drugima, i to sa svim pravima i dužnostima, s istom željom za napretkom, s istom težnjom da se suoči sa zajedničkim problemima i da traži rješenje.

Katolik s takvim stavom bit će kadar da od svog dnevnog života učini svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi; normalno i jednostavno svjedočanstvo, bez potrebe za pompoznim spektaklima. On će s nepatvorenošću svoga života istaknuti konstantnu prisutnost Crkve u svijetu; jer su svi katolici kao takvi Crkva, oni su punopravni pripadnici jedinstvenog Božjeg naroda. (Susret s Kristom, 53)