Kad ga primaš, reci mu: Gospodine, u tebe se ufam, častim te, ljubim te, uvećaj moju vjeru. Budi mi oslonac u slabosti Ti koji si ostao u Pričesti, goloruk da budeš lijek slabostima stvorenja. (Kovačnica, 832)

Neću reći ništa novo kad kažem da neki kršćani imaju vrlo jadno shvaćanje o svetoj misi; za neke je ona samo vanjski ritual, ako ne i društvena konvencija. Jer naše je srce u našoj oskudnosti kadro da i najveći Božji dar čovjeku primi rutinski. U svetoj misi, u ovoj svetoj misi koju sada slavimo, djeluje – ponavljam – na poseban način Presveto Trojstvo. Samo potpunim predanjem tijela i duše možemo uzvratiti na takvu ljubav: slušamo Boga, govorimo s Njim, vidimo Ga i kušamo Ga. A kad nam riječi nedostaju, onda

pjevamo i potičemo naš jezik – Pange, lingua! – da pred cijelim čovječanstvom hvali velika djela Gospodnja.

Slaviti svetu misu znači ostati u neprestanoj molitvi; uvjeriti se da je to za svakoga od nas osobni susret s Bogom: mi Ga zazivamo, mi ga hvalimo, molimo Ga, zahvaljujemo Mu, kajemo se za naše grijehe, čistimo se, u Kristu se osjećamo sjedinjeni sa svim kršćanima. (Susret s Kristom, 87-88)