U nekim trenucima počinje te hvatati malodušnost, koja u tebi ubija sve ideale i koju s teškom mukom uspijevaš pobijediti snagom nade.
–Nijevažno:prikladanjetrenutakdaviše moliš za Božju milost, pa naprijed! Obnovi radost borbe, pa ako i izgubiš koji okršaj. (Brazda 77)

S monotonom ustrajnošću ponavljaju mnogi već više nego dosta poznatu izreku, nada je ono što se zadnje gubi; to zvuči kao da bi se čovjek mogao izgovoriti na nadu da bi potisnuo probleme i savjest i da bi nastavio sve po starom, ili kao da je ona propusnica da se potrebna korektura vlastitog ponašanja može odložiti na neograničeno vrijeme i da se borba za više ciljeva, a prije svega za najviši cilj, sjedinjenje s Bogom, odgodi za kasnije.

Ovdje mi se čini da se nada brka s komocijom. Jer u stvari ne postoji ni najmanja želja da se osvoji pravo dobro, niti duhovno dobro, niti legitimno materijalno. Nekim ljudima je najveća potreba da sve zaobiđu što bi moglo omesti prividni mir osrednje egzistencije. Te strašne, pokunjene i lijene duše ispunjene su do kraja više ili manje ispredenim egoističkim osjećajima; ona je zadovoljna time, da dani sina spe nec metu – bez nade i straha – prolaze, bez ideala za koji je potreban napor i bez nesnosne borbe.

Samo jedno se broji: izbjeći riziko bruke i suza. Kako je bezizgledno nešto postići, ako se iz straha pred naporom koji je potreban za borbu već napustila želja da ga se posjeduje! (Prijatelji Božji, 206-207)