Tvrdiš da shvaćaš malo-pomalo što znači "svećenička duša"... Nemoj se ljutiti ako ti odgovorim da djela pokazuju kako to razumiješ samo u teoriji.

– Svaki ti se dan događa isto: uvečer, u trenutku ispita savjesti, tolike želje i planovi: ujutro i popodne, u radu, same poteškoće i izgovori. Zar ti tako doživljavaš svoje "sveto svećeništvo da prikažeš duhovne žrtve Bogu mile, po zaslugama Isusa Krista"? (Brazda, 499)

U Crkvi postoji ravnopravnost: jednom kršteni, smo svi jednaki, jer smo djeca istog Boga, našega Oca. Među kršćanima u prosjeku nema razlike između Pape i posljednjeg uključenog u Crkvu. No, ta radikalna jednakost ne znači mogućnost mijenjanja temelja Crkve, onog kojeg je uspostavio Krist. Izraženom božanskom voljom imamo raznolike funkcije, koje također podrazumijevaju različite sposobnosti, neizbrisivi 'karakter' koji sveti službenici dobivaju sakramentom Reda. Na vrhu tog poretka je Petrov nasljednik i s njim i pod njim, svi biskupi: s trostrukim poslanjem posvećivanja, vođenja i podučavanja.

Dopustite mi ovo zamorno inzistiranje da se vjerske i moralne istine ne određuje većinom glasova: čine polog – „depositum fidei" – koji je Krist ostavio svim vjernicima i povjerio Učiteljstvu Crkve da ga ovlašteno izlaže i podučava.

Bilo bi pogrešno misliti da se, s obzirom da izgleda kako su ljudi svjesniji veza međusobne solidarnosti koje ih ujedinjuju, temelji Crkve moraju izmijeniti, kako bi bili u skladu s vremenom. Vrijeme nije čovjekovo bez obzira je li on crkven ili nije; vrijeme je Božje, koji je Gospodar povijesti. I Crkva može dati spasenje dušama samo ako ostane vjerna Kristu na temeljima koji je On dao, svojim dogmama, svojem moralu. (Voljeti Crkvu, Palabra, 1986., str. 58-59)