U trenucima užasa Križa, Djevica stoji tamo, blizu svoga Sina, spremna slijediti istu sudbinu. – Moramo se prestati bojati ponašati kao odgovorni kršćani, kada je to nezgodno u sredini u kojoj se krećemo: Ona će nam pomoći. (Brazda, 977)

Marija je učiteljica nade. Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji (Lk 1,48), izustila je Ona. Kakvi motivi su podržavali tu nadu? Tko je bila Ona za muževe i žene toga vremena? Velika junakinja Staroga Zavjeta kao Judita, Estera, Dabora zaradile su već na zemlji ljudsku slavu, narod im je klicao i štovao ih. Za Mariju – kao i za njezina Sina – je jedino prijestolje Križ. Što nas najviše impresionira u preostalom dijelu njezina zemaljskog života do uznesenja tijelom i dušom u Nebo je njezina tiha prisutnost.

Sveti Luka, koji ju je dobro poznavao, primjećuje da je ona ostala zajedno s prvim učenicima u molitvi. Tako Marija završava svoje zemaljske dane, ona koja potom zauvijek treba biti slavljena od svih stvorenja.

Kakav kontrast između Marijine nade i naše nestrpljivosti! Često zahtijevamo od Boga da nam On odmah uzvrati ono malo dobra što smo mi učinili. Tužimo se čim se prva poteškoća pojavi. Nismo rijetko nesposobni da istrajemo u naporima i da uzdržimo nadu. Jer nam nedostaje vjere: Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina (Lk 1,45). (Prijatelji Božji, 286)