Založiti se! Kako mi se sviđa ova riječ! Mi, djeca Božja, obvezujemo se – slobodno – živjeti za Gospodina, tako da On, suvereno i u cijelosti, zavlada našim životom. (Kovačnica, 855)

Kad vrebaju teške kušnje – obeshrabrenja, neprijatnosti, unutarnja borba, nevolje – i ponovno duši prijeti noć, onda nam psalmist stavlja u pamet i na usta riječi: s njim ću biti u nevolji (Ps 91,15). Što je, Isuse, moj križ naprama tvomu? Što su moje ogrebotine prema tvojim ranama. Što znači malo brige koju si Ti stavio na moja ramena usporedivši je s tvojom beskonačnom, snažnom i čistom ljubavlju? A moje i vaše srce ispunja tada sveti nagon da Gospodinu djelima posvjedočimo, da smo bolni od ljubavi (Usp. Pj 5,8).

U nama nastaje žeđ za Bogom i potreba da se shvate njegove suze, da se vidi njegov osmijeh i njegovo lice… To najbolje izražavamo riječima Svetoga Pisma koje još jednom razmatramo: kao što košuta žudi za izvor- vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom (Ps 42-43,2).

Duša nastavlja put, skrivena u Bogu, obožanstvenjena: Krist je postao žedni putnik koji se naginje nad izvor vode.

Apostolska revnost se žari u takvom predanju i ona se povećava iz dana u dan, a ista potreba djeluje i na druge, jer se ono što je dobro želi povjeriti drugima. Ako je naša bijedna priroda tako blizu Bogu, ne može drugačije uopće biti; nego da ona izgara od gladi, a da po cijelom svijetu sije radost i mir, da sve preplavi otkupljujućom vodom koja je potekla iz otvorene Kristove strane. (Usp. Iv 19,34), i da sva djela počne i završi u ljubavi.

Ranije sam govorio o bolu, patnji i suzama. Ne pobijam se ako sada kažem da Kristov učenik koji iz ljubavi traži Učitelja, njega nestaju u tolikoj mjeri koliko on zaista prihvaća Volju Božju i kao vjerni sin radosno prima Božje planove, iako je možda živcima krajnje napet i makar mu se patnja činila neizdrživom. (Prijatelji Božji, 310,311)