Ako doista želiš biti pokornička duša – pokornička i radosna – moraš braniti

iznad svega svoje dnevno vrijeme za molitvu – intimnu, velikodušnu, produženu – i trebaš tako činiti da to ne bude nasumce, nego u određeno vrijeme, uvijek kada je to moguće. Ne popuštaj u tim pojedinostima.

Neki smatraju da je život pobožnosti nešto kao kad kršćanin mora njegovati ophođenje sa svojim gospodinom na neprijatan, teoretski, formalan način, što se može izroditi u bezdušno govorenje napamet. To ne vodi do osobnog razgovora na "ti" s našim Bogom Ocem već samo do anonimnosti; pri tom bi moralo biti jasno da prava usmena molitva nikada nije anonimna. Ovo me podsjeća na Gospodinov savjet: Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno (Mt 6,7-8). Jedan crkveni otac ovako tumači: Čini mi se da Krist želi reći da molitve ne moraju biti dugačke, ne po dužini vremena nego po duljini i količini riječi (…) Sam je Gospodin naveo ovu poredbu s udovicom koja je nemilosrdnoga strasnoga suca obratila pomoću ustrajne molitve, kao i onaj drugi primjer s prijateljem koji u ponoć dolazi i ako i ne bi ustao da mu dadne zato što mu je prijatelj; ustao bi sigurno zbog njegova dosađivanja (usp. Lk 11, 5-8; 18, 1-8). S ovim poredbama nije on ništa drugo htio nego nas poučiti da se mi svi s ustrajnošću trebamo obratiti na Njega. Nasuprot tomu On ni malo ne želi da Mu dolazimo s dugačkim molitvama, već želi da mi svoje potrebe što jednostavnije prikažemo. (Prijatelji Božji, 145)