Još prije puno godina uvidio sam s izrazitom jasnoćom kriterij koji će uvijek vrijediti: društvena sredina, u svome udaljavanju od vjere i od kršćanskog morala, potrebita je novog načina življenja i širenja vječne istine Evanđelja: u samom srcu društva i svijeta, djeca Božja moraju blistati svojim krepostima kao svjetiljke u tami – "quasi lucerna lucentes in caliginoso loco". (Brazda, 318)

Ako prihvatimo našu odgovornost kao djece Božje, shvatit ćemo da Bog želi da budemo veoma čovječni. Naša neka se glava dotakne neba, ali obje noge moraju stajati čvrsto na zemlji. Cijena kršćanskog života ne sastoji se u nijekanju našeg čovještva, niti u odustajanju od nastojanja da se steknu kreposti, koje drugi ljudi posjeduju, a da ne znaju za Krista. Cijena svakog pojedinog kršćanina je otkupiteljska Krv Našega Gospodina; a ja ponavljam, On želi da budemo veoma čovječni i veoma božanstveni, da svakoga dana iznova nastojimo da oponašamo Njega, koji je perfectus Deus, perfectus homo.

Ne bih mogao reći koja je od prirodnih kreposti najvažnija, jer to zavisi od toga s koje strane ih promatramo; osim toga ovo pitanje je suvišno, jer nije stvar u tome da imamo samo jednu krepost ili možda samo nekoliko njih: potrebno je naime da se borimo da bismo ih sve zadobili i prakticirali. Svaka pojedina se isprepliće sa svima ostalima; tako će nas nastojanje da budemo iskreni učiniti i pravednima, vedrima, mudrima i spokojnima.

Istovremeno moramo imati na umu da odluke i odgovornosti spadaju u područje osobne slobode svakog pojedinog; zato su i kreposti nešto radikalno osobnoga: one su kreposti osobe. Pa ipak, nitko ne vodi usamljeno ovu borbu ljubavi, nitko nije izvađeni stih iz pjesme, kako ja to znadem reći; mi se međusobno pomažemo ili štetimo, jer smo svi mi članci jednoga lanca. Molite se sada skupa sa mnom Bogu Našem Gospodinu, da nam On u svom srcu čvrsto usidri ovaj lanac dok ne dođe dan kad ćemo Ga zauvijek gledati u Nebu licem u lice. (Prijatelji Božji, 75-76)