Potrebno je uvjeriti se da Bog stoji neprestano uz nas. – Živimo kao da bi Bog bio tamo daleko, gdje zvijezde sjaje i nemamo na umu da isto tako stoji uvijek uz nas. I stoji kao ljubazan Otac – svakoga od nas voli više nego što sve majke svijeta mogu voljeti svoju djecu – pomažući nam, nadahnjujući nas, blagoslivljajući… i opraštajući.
Koliko smo puta uspjeli razvedriti svoje roditelje rekavši im, poslije kakve nestašnosti: ne ću nikad više! – Možda smo onaj isti dan pali iznova… I naš otac, s hinjenom strogosti u glasu i ozbiljna lica, kori nas… a u isti se čas raznježuje njegovo srce koje poznaje našu slabost, misleći: jadno dijete, koliko se trudi biti dobro!
Potrebno je da se napijemo i zasitimo istinom da je Gospodin Otac, i te kako naš Otac, koji stoji uz nas i na nebesima. (Put, 267)Počnite u Božjem sinovstvu. Bog je Otac pun nježnosti i beskrajne ljubavi. Nazovi Ga Ocem češće preko dana. Reci Mu – sam ti, u tvome srcu - da Ga ljubiš, da Ga obožavaš, da se osjećaš ponosan i jak, jer si njegov sin.
Sve ovo stvara autentični program unutarnjeg života koji ti zaista možeš ispuniti malim, ali ponavljam, trajnim vježbama pobožnosti u ophodu s Bogom. Tako ćeš steći osjećaje i ponašanje jednog dobrog djeteta.
Još te moram upozoriti na opasnost od rutine, navike, što je zaista grob pobožnosti. Ponekad je ona prerušena u ambiciju za nekim velikim djelima dok se olako zanemaruju dnevne dužnosti. Kad spoznaš ovakva iskušenja, stupi iskreno pred Gospodina. Razmisli nije li ti već dosta te neprestane borbe zato što nisi tražio Boga; ispitaj se da li je nedovoljna velikodušnost ili malaksala požrtvovnost dovela do popuštanja u postojanoj vjeri u tvome radu. U takvom unutarnjem stanju neki oblici pobožnosti kao mrtvljenje i apostolska djela koja ne donose odmah plod čine se užasno beskorisna. Prazni smo i možda ćemo početi novim planovima kako bismo zatomili glas našega Oca u nebu koji zahtijeva neograničenu vjernost. Ako je u duši grandomanska mora, mi nemamo više za jedino sigurnu stvarnost, za put, koji je pouzdan i koji vodi u svetost. To je znak da smo nešto izgubili: nadnaravno gledanje, uvjerenje da smo mala djeca i sigurnost da će naš Otac na nama činiti čudesa kad ponizno počnemo od početka. (Prijatelji Božji, 150)