Dana 26. lipnja 1975., u podne, sveti Josemaría je preminuo u svom uredu. Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila svijetom.
Njegovo tijelo, obučeno u svećeničko ruho, bilo je izloženo u podnožju oltara u Našoj Gospi Mira (današnjoj crkvi Prelature). Njegovi sinovi i kćeri su se neprestano izmjenjivali u bdijenju pored njegova tijela. Tužno su se sjećali onoga što je često ponavljao zadnjih godina: “Nisam neophodan. Više ću vam pomagati s neba. Znat ćete bolje od mene kako djelovati. Nisam potreban.”
Vijest o njegovoj smrti proširila se Rimom i odjeknula u cijelom svijetu. Neprekidna rijeka ožalošćenih slijevala se u Villu Tevere. Lice svetog Josemarije zračilo je neopisivim mirom. Među onima koji su došli odati svoje poštovanje bili su i kardinali i biskupi.
Pogreb u Rimu i Mise zadušnice po cijelom svijetu bile su jedinstven trenutak tuge, radosti i obraćenja. Bila je to smrt oca i sveca.
Ugled sveca
Ugled svetosti već ga je pratio tijekom života, od prvih godina njegovog svećenstva. Uz njega je čovjek mogao osjetiti Božju prisutnost. Cijela je njegova ličnost govorila o Bogu. Ljudi bi se u njegovoj nazočnosti osjećali privučeni našem Gospodinu. Čak i na onim brojnim okupljanjima uspio je ne biti u središtu pozornosti a sve da okrene brojna srca Isusu Kristu. Tisuće koje su prisustvovale njegovim sv. Misama dotaknula je pomisao:
“Evo svećenika zaljubljenog u Boga!”
Mnogi svećenici i sjemeništarci na njegovim duhovnim vježbama po cijeloj Španjolskoj između 1938. i 1945., doživotno su pamtili tu snažnu vatru ljubavi prema Bogu koju je prenosio “taj sveti svećenik.”
