Jučer, 26. lipnja, išla sam na Misu u čast svetog Josemarije u katedrali. Svećenik koji je slavio Misu rekao je da je nasumice otvorio Kovačnicu i pronašao ovi točku: „Sve sam više uvjeren: Nebeska sreća je za one koji znaju biti sretni na zemlji.“ (Kovačnica, 105). Tada je pročitao jedno svjedočanstvo s ove web stranice. Bila sam iznenađena jer sam tog istog dana, iako to nikada prije nisam učinila, osjetila poticaj da posjetim tu web stranicu i pročitala sam upravo to svjedočanstvo. Osjetila sam to kao lagano gurkanje s neba od svetog Josemarije.

Nakon Mise moj suprug i ja otišli smo nešto pojesti. Željela sam zapaliti i izašla sam. Na vratima je bio čovjek koji je prodavao puževe. Često ga možete vidjeti kako hoda po gradu sa svojom kantom i prodaje puževe. Počeli smo razgovarati i rekao je kako su vlasnici restorana upravo ljutito vikali na njega jer je počeo jesti čips koji su stavili na stolove s pićem. Ispričao se mislivši da su gosti već otišli. Pokušala sam mu reći da neće puno zaraditi prodavajući puževe ljeti, ali rekao je da je to jedini posao kojeg je mogao dobiti. Živi u drvenoj straćari izvan grada. U jednom je trenutku rekao: „Znaš, ponovno sam se rodio. Slučajno me udarila struja. Bio sam u bolnici, napola mrtav, a kapelan je stavio molitvenu karticu svetog Josemarije pod moj jastuk.“ Otada, uvijek u džepu nosi tu molitvenu karticu, zna napamet molitvu i moli je svaki dan. Bilo je lijepo vidjeti njegovu očitu vjeru. Nije imao ništa, a osjećao je da ima sve: imao je vjeru. „Nisam sam, sveti Josemaria je uvijek sa mnom,“ rekao je.

Jučer sam shvatila da poruka svetog Josemarije nije samo za privilegirane.