Pedro je arhitekt specijaliziran za nevladine organizacije. Trenutno je na magistarskom studiju Urbane ekonomije. Idućeg svibnja vjenčat će se s Ine. Put razlučivanja zvanja približio ga je Opusu Dei, instituciji kojoj je pripadao nekoliko godina i koje se sa zahvalnošću sjeća: „Nije mi žao što sam danas to što jesam, a to sam što jesam danas zbog cijelog puta kojim sam prošao“, kaže.

Studirao sam arhitekturu i specijalizirao se za nevladine organizacije. A sada radim magisterij iz urbane ekonomije, koji se fokusira na probleme grada. Radim na urbanizaciji Vile 31. Odatle sam, iz svog profesionalnog poziva arhitekta, uspio udružiti sva ta znanja kako bih tim obiteljima osigurao pristojan krov nad glavom. I sada radim na održavanju tih kuća, dok susjedi ne naprave konzorcij i to ne postane zgrada koja pripada gradu. Volim to, unatoč tome koliko društveno može biti: bilo javno u Vili 31 ili privatno, gdje smo mi, u školi Cruz del Sur, samo nekoliko blokova od vile 21-24.

Ova je škola osnovana prije 15 godina, to je projekt socijalne integracije s četvrti Barracas, a ja sam se pridružio nevladinoj organizaciji i sada sam direktor sjedišta Capital Federal. Dolazimo, više ili manje jednom mjesečno, sa 100 studenata sveučilišta, da surađujemo na zadacima izgradnje škole. Bili smo ovdje, sjekli drveće, lomili zidove. Farbanje cijelog ovog dvorišta, svih zidova, učionica također, popravak oštećenja od vlage i njihovo farbanje. Blagovaonica je tamo. Farbali smo cijelu blagovaonicu i rušili zidove, za buduće učionice. Eno tamo je kapelica, krečili smo kapelicu, montirali namještaj za učionice, za čuvanje dječjih knjiga.

Pa, bio sam numerarij Opusa Dei od 2003. do 2011. Tada sam upoznao Djelo, upoznao aktivnosti i upoznao ljude koji su pomicali ovu školu naprijed, u njenim ranim danima. I prirodno, to me navelo da pitam što Bog želi od mene i znao sam da je to proces razlučivanja, pa sam se odvažio. Postoji mnogo učenja, kako ljudskih tako i u mom odnosu s Bogom, koji je za mene super transcendentan. Djelo vam govori da je odnos s Isusom odnos s osobom. Dakle, da biste se povezali s bilo kojom osobom, morate je vidjeti, morate razgovarati s njom, a u kući Djela, imate milost imati samog Isusa u kapeli. Dakle, viđate ga vrlo često.

Razgovarajući s osobom s kojom sam tada razgovarao, vidio sam neke poteškoće za sebe ili stvari koje nisu imale smisla, i rekao sam, „Pa, vjerujem da imam poziv, pa ću krenuti." I ta je osoba rekla: „U redu, ali razmisli imaš li zvanje tijekom razdoblja razlučivanja", i to mi je pomoglo da se produbim i molim o tim stvarima. Godinu dana sam razmišljao o tome i, eto, na kraju mi ​​se učinilo da me Bog ne zove u tom smjeru, pa sam otišao. Bilo je vrlo lako, vrlo jednostavno.

Uvijek sam o procesu razlučivanja razmišljao kao o udvaranju i, u tom smislu, znao sam da udvaranja mogu dovesti do braka... ili ne. Sjećam se razgovora s jednim bratom koji mi je rekao: „Ne zaboravi da si u svojoj savjesti ti i Bog." Vjerujem da sam u tom intimnom prostoru uvijek imao slobodu i bio sam poput kapetana svog života. Dakle, drugi uvijek mogu dati svoje mišljenje, ali u važnim odlukama smo bili ja i Bog.

Imao sam milost ići na duhovne vježbe od 2003. godine, kada sam počeo biti dio Djela, i nije bilo godine da nisam napravio duhovne vježbe s Djelom i smatram ih vrlo vrijednima i puno mi pomažu, i uvijek vidim svećenika iz Djela, koji puno pridonosi mom duhovnom životu, a imam i prijatelje koji su također dio Djela ili su bili dio Djela, i vidim ih na roštilju, igranju nogometa ili bilo što drugo.

Kad sam otišao, sjećam se da sam razgovarao s vikarom u to vrijeme i rekao sam mu dvije stvari za koje sam mislio da bi se mogle poboljšati, jedna je da, ponekad, neki ljudi mogu vidjeti neke aspekte Djela kao pomalo formalističke, i da je uvijek dobro produbiti i ići do suštine, a to je kršćanska poruka. I da, možda, postoje neki citati svetog Josemarije koje treba shvatiti u njihovom kontekstu, a da možda nisu za svaki trenutak u životu, zar ne?

Volim misliti da je poruka univerzalna i aktualna. Univerzalno bilo gdje u svijetu i u bilo kojem sloju društva. I trenutna, to sam često vidio u godinama studiranja i rada, pa mi je to postalo puno za moju svakodnevicu. Kao kad se mučim s odnosom s kolegom s posla ili kad ne znam kako nešto učiniti i želim dati otkaz.

Nimalo ne žalim zbog godina koje sam proveo kao numerarij. Čvrsto vjerujem u Providnost i također u to da svaki korak u životu vodi do drugoga i do toga da postanemo ono što danas jesmo. I ne žalim što sam danas ono što jesam, i to sam što jesam danas zbog cijelog puta kojim sam prošao. Tako da ne bih ništa mijenjao u svom putu.

I sad izlazim s Ine, zajedno smo skoro tri godine, a sljedećeg svibnja ćemo se vjenčati. I, dobro, slijedi produbljivanje našeg poziva u obitelji. Vjerujem da sam osoba koja slijedi svoje snove, a među tim snovima je i moj profesionalni razvoj i obiteljski projekt. Pomagati ljudima da se približe Bogu, biti pravi prijatelj svojim prijateljima, biti jako orijentiran na obitelj i vjerujem da su sve te stvari dio mog svakodnevnog života.