Dugo se Laura osjećala kao da nije baš našla svoje mjesto, iako nikad nije preispitivala svoj poziv: „Nikada ga nisam preispitivala, jer je bio duboko moj, i baš zato što sam slobodno odlučila, nikada nisam razmišljala da problem riješim promjenom toga.“
Međutim, došlo je do točke kada je postalo teško biti sama sa sobom: "nije bilo normalno imati 40 godina, s obitelji punom ljubavi, poslom koji sam voljela... i još uvijek se tako osjećati?" Tada je, tijekom molitve, pomislila: “Možda mogu nastaviti jednako voljeti Boga, ali bez nošenja ovog tereta.”
Sveukupno iskustvo bilo je pozitivno, bez sumnje; Te godine uopće ne smatram izgubljenim.
Jedan od Laurinih najvećih strahova bio je kako će njezina obitelj reagirati. Roditelji su joj supernumerariji, a brat numerarij, pa se bojala da bi njena odluka mogla izazvati “skandal”. Ipak, na kraju je došla do zaključka da "ako me vole, voljet će me isto". Kada je podijelila svoju odluku, naišla je na podršku i razumijevanje: “Kada sam to vidjela, počela sam pričati o tome i nikada nisam osjećala pritisak.” Tijekom ovog procesa doživjela je duboki osjećaj mira, shvaćajući da Bog od nje ne traži nešto što je sama sebi nametnula: “Bilo je to kao da mi je Bog rekao: 'Nisam ja taj koji traži od tebe da nosiš ovaj teret: ti si ga sama sebi stavila'”.
Za Lauru sloboda i poslušnost nisu nespojivi. Objašnjava da duhovna pratnja ne oduzima slobodu, već pruža svježu perspektivu: "U prvom trenutku sumnje, ne spakirate se i ne odlazite." Međutim, u njezinom slučaju odluka je donesena sa zrelošću i mirom: “I taj mi je mir dao puno samopouzdanja da kažem: Ovo je od Boga.”
Nakon što je donijela odluku, suočila se s izazovom da to podijeli s onima oko sebe: "Sada moram razgovarati s 25 ljudi o tome... Ali nije me bilo briga što će reći, jer jedino mi je bilo važno što Bog misli." Danas održava blizak odnos s članovima Opusa Dei i nimalo se ne ljuti: "Ako je Opus Dei išta učinio u mom životu, to je bez sumnje bilo da mi pomogne živjeti svoju vjeru potpuno i u miru.