Išla sam u centar Opus Dei s grupom prijateljica. Pohađala sam školu Opusa Dei. Moj otac je bio supernumerarij. I istina je da sam uvijek mislila da je Opus Dei nešto za druge ljude, ali ne i za mene.
Mislim da je krivo gledati unatrag sa žaljenjem jer je Djelo bilo - i još uvijek jest - mjesto za koje sam duboko zahvalna. To je mjesto gdje sam naučila upoznati sebe. To je mjesto gdje sam naučila dati sebe drugima. Kako možeš biti tužna zbog toga kada iz njega može izvući toliko dobrog?