Odabrala sam biti psihijatar jer sam željela promijeniti svijet. Kad si mlad, imaš te snove. Imam 60 godina i još uvijek ga želim promijeniti.
Radim u Nacionalnoj bolnici za akutne tetraplegičare i paraplegičare u Toledu. Ovdje su ljudi barem u stanju žalosti; mnogi su preko noći izgubili svoje sposobnosti, bez upozorenja.
Bolest se ne može vidjeti. U psihijatriji nemamo krvne pretrage, nemamo rendgenske snimke. Naš rendgen su naše oči. Jednom, kad nisam mogla zadržati suze, pacijent mi je rekao: "Hej, ako budeš plakala, tko će mi pomoći?"
“Sve je u pogledu i u učenju prijelaza iz odbijanja u prihvaćanje.”
Trening nas uči da budemo suha spužva. Ispuniš se boli koju pacijent prenosi. Tvoja spužva se puni poput vode, boli tog pacijenta, a kad pacijent ode, ocijediš, isisavaš tu bol. Idem gore u kapelu na trećem katu i molim Gospodina: "Bože moj, ne daj da se ganem, daj mi osmijeh." Nosim ovu krunicu na prstu da me podsjeti zašto sam ovdje i s kim sam.
Sve je u pogledu i u učenju prijelaza s odbijanja na prihvaćanje.