Javier se jasno sjeća trenutka kada se Opus Dei pojavio u njegovom životu. U dobi od 17 godina, tek što je stigao u Burgos, roditelji su ga poticali da sudjeluje u formaciji. Malo po malo taj je prostor postao dijelom njegova života, a s vremenom je osjetio snažan poziv zvanja. “Osjetio sam neku vrstu poziva, te sam se s velikom radošću i uvjerenjem odlučio na taj korak”, kaže.
Tako je sa samo 18 godina postao numerarij i preselio se u Valladolid, gdje je živio u centru Opusa Dei. Prvih nekoliko godina njegova je odlučnost ostala čvrsta, no s vremenom je počeo primjećivati da nešto nije u redu. Možda je kasnilo moje sazrijevanje kao osobe, ali vidio sam da nisam zadovoljan sobom, priznaje.
"Ostajem s vrijednostima i učenjima, s idejom da se dobro obavljen posao može ponuditi Bogu i s Božjom prisutnošću u našem svakodnevnom životu."
U pratnji svećenika i ljudi od povjerenja, Javier je uzeo razdoblje razmišljanja i konačno odlučio napustiti svoj poziv numerarija. To nije bio traumatičan ili bolan proces. "Povratak u kuću mojih roditelja nije bio težak niti traumatičan. To nije bilo nešto što je imalo negativan utjecaj na mene", kaže on.
Daleko od toga da svoje iskustvo doživljava kao pogrešku, Javier prepoznaje koliko mu je ono pridonijelo. „Ostajem s vrijednostima i učenjima, s idejom da se dobro obavljen posao može ponuditi Bogu i s Božjom prisutnošću u našem svakodnevnom životu“, razmišlja. Osim svog poziva, ono što najviše cijeni su ljudi koje je sretao na putu: "Rado se sjećam onih koji su mi toliko doprinijeli u to vrijeme."
Danas, s 54 godine, oženjen s djecom, Javier svoju prošlost vidi kao temeljni dio svoje priče. - Nikada nisam požalio jer sam to napravio svjesno i slobodno - smireno zaključuje.