Pitanje koje vam se mota po glavi je: zašto? Zašto sam donijela tu odluku? Zašto sam krivo shvatila? Zašto nisam uspjela? I mislim da je to greška.

Ja sam druga od sedmero braće i sestara. Moji roditelji nisu članovi Opusa Dei, ali su snažno vjerovali u duhovnu formaciju koju je Djelo nudilo. Dakle, potaknuli su sve nas da idemo u klub, primimo formaciju i također sudjelujemo u aktivnostima za izgradnju grupe prijatelja tamo.

Tako sam upoznala Opus Dei i 2009. odlučila sam zatražiti prijem kao pomoćnica numerarija. Godine su prolazile, a ja sam se preselila u centar studija, gdje sam ostala još jednu godinu. Ali tada je moje tijelo počelo govoriti. S velikom sam ljubavlju i pažnjom podijelila ono što sam doživjela i pratili su me kroz proces sve dok konačno nisam donijela odluku - onu koja mi je bila vrlo teška jer duboko volim poziv pomoćnice numerarije.

Sve vrijeme sam bila podržavana. Bio je to težak proces. Ponovno sam se usredotočila na razlučivanje što Gospodin želi za mene u tom trenutku. Kad sam odlučila podijeliti svoje misli s roditeljima, dogovorila sam sastanak s majkom. Kada sam joj rekla da doživljavam mnoge nedoumice, rekla mi je, "Inma, u doba tame, nemoj raditi promjene." Ohrabrivala me da odvojim malo vremena za odmor toga ljeta, uvjeravajući me da će me podržati kad god odlučim.

Nakon ljeta, trebala sam otići na Erasmus program u Irsku, djelomično kako bih se malo udaljila od obiju obitelji — Opusa Dei i vlastitog doma — tako da, bez okruženja s toliko ljudi koji su me poznavali, mogu pokušati sagledati svoj život objektivnije, razmisliti o tome tko sam i poslušati što Bog želi za mene u tom trenutku.

Gospodin sve tako dobro uredi. U Irskoj mi je na put stavio ljude koji su mi bili od velike pomoći. Ponašali su se prema meni s toliko ljubaznosti i pratili me kroz to vrijeme razlučivanja, shvaćajući da sam tamo samo kratko vrijeme i da je moj krajnji cilj vratiti se kući, gdje su mi bili roditelji. To je bila snažna lekcija za mene. Zato, kad kažem da se Opus Dei sastoji od ljudi, obično dodam da su to općenito jako dobri ljudi.

Kada prepoznate svoju vrijednost zbog toga što jeste, uistinu ste slobodni donositi odluke. Mi smo tijelo, duša i um. Uz svu pomoć koju sam primila i od svoje prirodne obitelji i od obitelji iz Opusa Dei, naučila sam razumjeti signale koje mi moje tijelo šalje: glavobolje, bolove u leđima, iznenadne intolerancije na hranu… Počela sam sastavljati slagalicu i konačno shvatila da moj poziv nije onaj koji sam živjela.

Ranije sam rekla da jako volim zvanje pomoćnice numerarije, i to govorim u sadašnjem vremenu, a ne u prošlom, jer ga još uvijek volim. Vjerujem da je njihova uloga proći nezapaženo - ali možda ne u potpunosti, zar ne? Mislim da trebamo istaknuti njihovu prisutnost unutar Opusa Dei jer, u svom svakodnevnom životu, njihov odraz vidim u svojoj majci. Ona utjelovljuje majčinsku ulogu unutar obitelji – duh služenja, da bude tu čak i kad je umorna ili ima loš dan, da pita: “Kako si? Što ti treba?" Ako trebate liječniku, ona ide s vama. Radi se o prisutnosti u tim malim, skrivenim detaljima svakodnevnog života koji mogu proći nezapaženo, ali u konačnici kuću čine domom.

Kada čujem prijatelje ili druge koji su bili dio Opusa Dei kako govore negativno, razumijem njihovu bol. Ali također vidim da nisu bili u stanju razlikovati sam Opus Dei od onoga što uzrokuje štetu. Opus Dei se sastoji od ljudskih bića - ljudi poput mene - koji, nenamjerno, jer imaju svoje vlastite priče, mogu pogriješiti i povrijediti druge. Jednom kada to shvatite i oprostite, shvatit ćete da je Opus Dei uvijek tu i da će uvijek biti.

Gledajući unatrag, uopće ne žalim za tih devet godina jer vjerujem da sam ja, Inma, to što jesam, osobno, profesionalno i duhovno, zahvaljujući i mojoj obitelji i mojoj obitelji iz Opusa Dei. I vjerujem da, čak i ako Gospodin sada traži nešto drugačije od mene, moje je mjesto još uvijek unutar ove obitelji koja je Djelo. Jer za mene je to jasan put do susreta s Gospodinom u trenucima svakodnevnog života.