Toni je prvi put stupio u kontakt s Opusom Dei početkom 1961. Njegov studij inženjerstva na Švicarskom saveznom tehničkom institutu bližio se kraju. Istovremeno, kršćanska vjera koju je revno prakticirao u mladosti postajala je sve krhkija u njegovu životu. Godinama je živio u svijetu kojim je upravljao isključivo tehnički pogled koji je odbijao napraviti mjesta za „hipotezu o Bogu“. Štoviše, činilo se da vjera nema nikakvo pravo mjesto u njegovom samodostatnom i uspješnom životu. Toni je postao neprakticirajući katolik s krsnim listom.

Ali duboko u srcu još je uvijek tražio „ideal za koji vrijedi živjeti, ideal dostojan njegove ljubavi“. To je ono što je rekao svetom Josemariji Escrivi, osnivaču Opusa Dei, u pismu napisanom 1962. godine. Do tada je težio ciljevima koji su svakako bili dobri, ali i isključivo svjetovni: profesionalni uspjeh i ljubav žene. „Nisam se usudio gledati dalje od tih ciljeva; imao sam veliki strah od donošenja odluke, kakva god ona bila, koja bi me vezala za cijeli život.“

Toni je već imao svoje ciljeve gotovo nadohvat ruke. Briljantan je bio u studiju i imao je neograničene profesionalne izglede. Također je redovito izlazio s kćeri profesora, a kao sin vrlo uspješnog poslovnog čovjeka, nije imao financijskih briga. Ljudski gledano, stvari teško da bi mogle ići bolje.

No unatoč svemu, počeo je osjećati da ga to dugoročno neće u potpunosti ispuniti. „Kad sam postigao praktički sve što sam naumio i razmišljao da će se sada do kraja života sve tako nastaviti, vođen istim željama i ambicijama, osjetio sam da nešto nedostaje, da moram ići dalje od ovoga. Morao sam istinski voljeti i prevladati svoju egocentričnost te donijeti odluku da se posvetim.“

Usred tog unutarnjeg nemira, nekoliko njegovih kolega studenata razgovaralo je s njim o važnosti življenja vjere i o instituciji u Katoličkoj crkvi, Opusu Dei. To je Tonija, malo po malo, vratilo vjeri. Iako je još vrlo malo znao o tome što znači unutarnji život, pred njim se otvarao novi horizont.

Tijekom božićnih praznika 1961./62., Toni je s prijateljima otišao na skijanje. Ubrzo nakon dolaska, veronski svećenik kojeg je poznavao iz djetinjstva, o. Ferdinand Rancan, poslao mu je vijest da će uskoro početi duhovna obnova u konferencijskom centru na jezeru Como i da bi mu to moglo biti od velike pomoći u rastu u duhovnom životu. Ne razmišljajući previše, Toni je prekinuo odmor i krenuo na duhovnu obnovu.

Dok je bio tamo, postalo mu je jasno da, između ostalog, kršćanski život zahtijeva istinsko zanimanje za druge, posebno za njihovu ljudsku i duhovnu dobrobit. Morao je sebi priznati da je ta briga do tada potpuno nedostajala u njegovom životu, zbog čega je sada duboko žalio.

Vratio se u Zürich s čvrstom odlukom da potpuno promijeni svoj život i ubrzo je ponovno počeo prakticirati svoju vjeru.

„Ponovno sam se približio vjeri, a i Opusu Dei, koji mi se činio gotovo kao njezino živo utjelovljenje. Po povratku iz Italije u Zürich, preselio sam se u studentski dom Fluntern kako bih se pripremio za završne ispite na Institutu strojarstva. Mjesec dana kasnije, netko me tamo pitao želim li se pridružiti Opusu Dei. Gotovo odmah sam donio odluku i nitko nije bio više iznenađen time od mene samog!“

Toni je zatražio prijem 19. ožujka 1962., na svetkovinu sv. Josipa, kao  numerarij. Time je svoje srce nepodijeljeno predao Bogu. Rekao je svojoj djevojci o svojoj odluci i ona ju je prihvatila.

Osjećao se ispunjenim potpuno novom radošću koja je nadilazila vanjske okolnosti. Shvatio je da je rekao da Ljubavi i bio je ispunjen čvrstim uvjerenjem da slijedi Božju volju.

Toni je zadržao tu radost i ljubav do samog kraja, neometan malim i velikim preprekama koje su mu se ispriječile na putu. Čak ni leukemija koju je tri godine pokušavao prevladati u izgubljenoj bitci nije ga udaljila od Boga; naprotiv, dovela ga je do mnogo dubljeg sjedinjenja s Raspetim.

Bilo je gotovo kao da Toni u Isusovim očima nadoknađuje neuspjeh bogatog mladića iz Evanđelja. Za razliku od njega, Toni je odgovorio na Božji poziv bezuvjetnim i neopozivim da.