Evanđelje:
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
»Usta i pođe svom ocu.
Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Komentar:
Isusova želja da spasi sve muškarce i žene uključivala je i one koji su javno poznati kao "carinici i grešnici". Njegov otvoreni i nadom ispunjeni stav prema njima doveo je do ljubomore i mrmljanja među Farizejima. Stoga nam Isus u Evanđelju po Luki nudi poznate prispodobe milosrđa koje otkrivaju neizmjernu Božju radost kada mu se vraćamo s pokajničkim srcem.
Nakon što je pripovijedao kako se pastir sa sto ovaca silno obradovao kada je pronašao onu koja je zalutala i kako žena s deset drahma radosno pronalazi onu koju je izgubila u svojoj kući, Isus nam ovu nedjelju pripovijeda prekrasnu prispodobu o ocu koji je imao dvojicu sinova: jedan izgubljen izvana, u dalekoj zemlji, a drugi izgubljen iznutra, u svojoj kući. Priča o dvojici sinova uči nas da trebamo biti skrušeni i razumni. I da u Očevoj milosti otkrivamo velikodušnu ljubav prema slobodi drugih i spokojnu nadu u mogućnost iskupljenja.
Priča o izgubljenom sinu, sa svojom čudesnom jednostavnošću, predstavlja izazov svima. Klasična ljudska greška poistovjećivanja sreće sa zadovoljenjem neobuzdanih želja vidi se u mlađem sinu, koji je nazvan "rasipan" zbog bogatstva svoga oca. On je dopustio svom siromašnom srcu slobodnu vladavinu nad svim njegovim željama, bile one ispravne ili ne, bez granica koje je osiguravala stabilnost očevog doma. Njegovom srcu nedostaje samovlast i osjeća se obuzdan u očevom domu. Ali trošeći svoje nasljedstvo u dalekoj zemlji, uskoro shvaća da je puno manje slobodan nego u svojem domu. Sveden da vodi brigu o tuđoj svinji, kada je nastupila glad, žudio je za hranom kojom su se hranile te životinje, koje su Židovi smatrali nečistima. Tada je sva ljubav kojom ga je njegov otac obasuo tijekom godina pobudila usred tame njegovog srca žudnju za domom i dovela do poniznog obraćenja. I on se "opametio."
U ovo korizmeno vrijeme svi se možemo poistovjetiti sa sinom kojem je potrebno obraćenje i oproštenje. Sveti Josemaria je rekao: „Ljudski je život na neki način stalno vraćanje u kuću našeg Oca. Vraćamo se kroz pokajanje, kroz obraćenje srca, što znači želju za promjenom, čvrstu odluku da poboljšamo naš život, koja se u konačnici, izražava u žrtvovanju i sebedarju. Vraćamo se u kuću našeg Oca zahvaljujući sakramentu ispovijedi u kojem, ispovijedajući svoje grijehe, ponovno prihvaćamo Isusa Krista i postajemo njegova braća i sestre, članovi Božje obitelji.”[1]
Isus nas također poziva da pokažemo razumijevanje i milosrđe koje je otac iskazao u prispodobi. Opis njegovih gesta i stavova je prilično dirljiv i odražava Božje očinsko srce i vrline koje je su potrebne dobrom odgojitelju. Otac poštuje sinovljevu slobodu i ne pokušava ga kontrolirati, što bi ga moglo dovesti do daljnjeg udaljavanja. On herojskim strpljenjem vjeruje u ljubav i pažnju koju mu je usadio odgajajući ga i svaki dan zabrinuto promatra obzor očekujući njegov povratak. I kao nagrada za njegovu velikodušnost, ocu se vraća njegov voljeni sin. Kad njegov sin moli za oprost, on ga prekida i obasipa ga poljupcima. I organizira radosnu gozbu vraćajući mu njegov izgubljeni ugled.
Ako i mi, učeći, često „igramo ulogu izgubljenog sina“, primit ćemo Božju milost. I naučit ćemo kako biti milosrdni prema drugima i voljeti njihovu slobodu, poput oca u prispodobi. Također ćemo izbjeći da postanemo kao stariji sin, s nedostatkom razumijevanja i ispunjeni revnošću za kuću svoga oca, ali gorkom revnošću, s istim nedostatkom slobode koje vidimo u mlađem bratu. Kao što je papa Franjo rekao: “Prispodoba ostaje nedovršena: ne znamo što je stariji sin odlučio učiniti. A to je poticaj za nas. Ovaj odlomak iz Evanđelja uči nas da svi trebamo ući u Očev dom i sudjelovati u Njegovoj radosti, u gozbi milosti i bratstva. Braćo i sestre, otvorimo svoja srca kako bismo bili 'milosrdni poput Oca!'"[2]
[1] Susret s Kristom, br. 64.
[2] Opća audiencija, 11. svibnja 2016.