Evanđelje Iv 21, 15-19

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Komentar

Nakon radosnog uskrsnuća Učitelja, možemo zamisliti da će sveti Petar hodati s intenzivnom mješavinom osjećaja u sebi. S jedne strane, neopisiva radost što je njihov Gospodin opet s njima nakon što ga je vidio kako trpi neizrecivo od Getsemanija do Golgote; s druge strane, ogromno unutarnje kajanje zbog njegova trostrukog poricanja tijekom ispitivanja u domu velikog svećenika.

Od prvih pojava uskrslog Isusa, Šimun Petar hodao je s ogromnom željom da bude sam s Gospodinom i razgovara s njim kako bi objasnio što se dogodilo i zatražio njegovo oproštenje. Znao je da će mu Isus oprostiti jer ga je vidio mnogo puta i jer je, uz to, tijekom Posljednje večere već najavio što će se dogoditi.

Međutim, taj trenutak još nije nastupio i sveti Petar bio je pun čežnje za njim. Napokon, Isus odvodi Šimuna na stranu i oni vode divan dijalog koji opisuje današnje Evanđelje.

Isus sa svojom posebnom pedagogijom - tako božanskom, a istovremeno i ljudskom - preuzima vodstvo i postavlja mu pitanje koje zatim ponavlja još dva puta: „Šimune, sine Ivanov, voliš li me?" Gospodin ovim trostrukim inzistiranjem podsjeća Petra na njegovo trostruko poricanje, ali čini to na način koji omogućava Petru da prepozna ozbiljnost svog grijeha i, istodobno, da sebe u potpunosti spozna i da shvati da ga Bog voli.

Nema mjesta za bilo kakvo optuživanje, ni za gorčinu, ni za mogući gubitak samopouzdanja. Upravo suprotno: to je oproštenje koje ne samo da liječi ranu i čisti mrlju od grijeha, već i obnavlja, jača, daje božanski Život kako bi ga mogao podijeliti i ponuditi drugima.

Ovo je oproštenje Božje, u kojem želimo sudjelovati, primajući ga i nudeći drugima.