Evanđelje Iv 17, 11b-19
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Komentar
Danas čujemo nastavak jučerašnjeg odlomka: taj uzvišeni trenutak, takozvanu svećeničku molitvu, u kojoj Isus širom otvara vrata svoga Srca i bez presedana otkriva najdublje sjedinjenje koje postoji između njega i njegova Oca.
No, iako je to već samo po sebi uzvišeno, otkrivenje ide dalje: Trojstvo nas želi pozvati, sve bez iznimke, da sudjelujemo u toj istoj ljubavi.
Ove Gospodinove riječi, sakupljene u današnjim stihovima, potresne su: „da budu jedno kao i mi." Jedinstvo, proizvod ljubavi među apostolima, mora biti odraz trojstvene ljubavi.
Posljedice dobrog življenja nisu male. Sutra ćemo pročitati nastavak ovog odlomka, gdje nalazimo ključ za čitanje: „neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao." (Ivan 17:21). Jedinstvo među apostolima uvjet je da svijet počne vjerovati u Krista. I nije stvar samo u vanjskoj vjerodostojnosti ili u tome da poruku učine vjerojatnijom: Krist je došao dati svoj život „za djecu Božju koja su se rasula“ (usp. Ivan 11:52). Što znači, Gospod je prolio svoju krv da nas okupi, ujedini, tako da više neće biti podjela.
Zato je ljubav roditelja i djece, supružnika, braće i sestara, kolega, prijatelja toliko važna. Gospodin traži da živimo milosrđe sa svima, jer je to ukusan plod njegova Križa. Prezirati brata, dopustiti da nas ponese ponos u ljudskim odnosima, znači izgubiti ono što je Krist za nas osvojio.
Zato sveti Ivan, koji nam prenosi one živopisne Isusove riječi u svom Evanđelju, može s uvjerenjem potvrditi: „Tko ne voli brata svoga, koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi" (usp. 1. Ivanova 4: 20).
To ne znači da prema svim ljudima moramo imati isti stupanj osjećajnosti. To znači da Gospodin očekuje da mu dopustimo da osvijetli svaki naš odnos i vezu. To je bilo iskustvo svetog Josemarije, koji nas uči da „voljeti kao kršćanin znači htjeti voljeti, odlučiti u Kristu tražiti dobro duše bez ikakve diskriminacije“ (Prijatelji Božji, 231). Iz tog razloga, „ako volite Gospodina, neće biti stvorenja koje ne pronađe mjesto u vašem srcu" (Put, 316).