Prijevod zvučnog zapisa Prelata dostupan je ispod.
„Bez mene ne možete učiniti ništa.“ Ove Isusove riječi njegovim učenicima – i tebi i meni – jasno govore da bez našeg Oca Boga, bez njegove pomoći, naši napori da budemo milosrdni bili bi uzalud. Ali Isus nas također uvjerava da ga njegova briga za sve muškarce i žene potiče da nas uvijek želi pratiti ako se ispravno ponašamo. Kako se približavamo završetku ove Godine jubileja, još jednom se stavljamo u njegove ruke i Njemu povjeravamo odluke koje će naš svakodnevni život učiniti „vremenom milosrđa“.
Posljednje djelo milosrđa koje nam ostaje razmatrati jest moliti za žive i mrtve. Našom molitvom za našeg bližnjega prije svega ponizno priznajemo da svako dobro dolazi samo od Boga, i zato mu se obraćamo; uz to primamo i božansku zaštitu za duše, te u konačnici pojačavamo nadnaravne veze koje nas sjedinjuju s drugima, uključujući i one koji već uživaju Božju prisutnost.
Potreba da jedni druge podupiremo molitvom – kako za žive tako i za one koji su već napustili ovaj svijet, ali koji nastavljaju biti dijelom kršćanske obitelji – ima okus rane Crkve. „Molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ kaže apostol Jakov. „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama,“ Pavao piše Solunjanima.“Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište [Sina Božjega] i dat će mu život,“ govori sv. Ivan. Nakon slušanja ovih riječi možemo se zapitati, dragi prijatelji, podupiremo li svojim molitvama naše kolege na poslu, našu obitelj, naše susjede, ljude u našoj župi... Ako netko prolazi kroz poteškoće, imamo li tu osobu u našim molitvama, čak i ako on ili ona to ne će nikada saznati?
Pomagati jedni druge molitvom djelo je milosrđa koje je Bog htio da obilno bude prisutno u povijesti Crkve, od njezinih početaka pa sve do danas. Nedavno je Papa zatražio da intenzivno molimo za progonjene kršćane, našu braću i sestre voljne dati sve za očuvanje vjere. Slično, pozvao nas je da molimo za imigrante koji riskiraju svoje živote tražeći budućnost u našim zemljama, za one koji su nezaposleni, za starije koji žive sami, i također za mnoge druge koji su potrebni topline općinstva svetih.
Molitva za druge pomoći će nam izbjeći sebični individualizam koji tolike ljude navodi na povlačenje u udoban i prividno siguran život, usmjeren samo na osobne potrebe i bezosjećajan prema patnjama drugih. Kao što je sv. Josemaría rekao: „Moramo naučiti prepoznati Krista kada nam dođe ususret u našoj braći i sestrama, ljudima oko nas. Nijedan ljudski život nije izoliran. Povezan je s drugim životima. Nijedan muškarac ili žena nije izdvojen stih; svi smo dio jedne božanske pjesme.“ Stoga, u društvu koje se čini da postupno uklanja veze koje ga povezuju (ovo nije izrečeno s pesimizmom), dnevna molitva bit će snažan izvor jedinstva i snage.
Uz velike ljudske probleme koje sam sada spomenuo, postoje također poteškoće i prilike na koje svatko nailazi u svome osobnome ili obiteljskom životu. Zato je toliko u skladu s Evanđeljem velikodušno u našoj duši nositi radosti i brige drugih! I budući da mi kršćani želimo živjeti u solidarnosti s onima oko nas, uvjerimo se da kada jedan krštenik moli, on ili ona to već postiže. Kada tražimo Božje posredovanje, On nas čuje i djeluje. Ne ostaje indiferentan. Čvrsto vjerujmo da možemo promijeniti povijest našeg susjeda ili obitelji ili zajednice snagom vlastite molitve. Ponekad možda ne ćemo vidjeti rezultate, ili se stvari možda ne će odviti kako smo zamislili jer smo dobro svjesni da Bog ima vlastite putove, uvijek milosrdne, i uvijek čudnovate. Ali, sanjajmo! Molimo za one koji nemaju nade; tražimo za ono što je iznad naših mogućnosti; i nemojmo nikada postavljati granice Božjoj milosti.
U ranijem razmatranju o drugom djelu milosrđa, mrtve pokopati,razmatrali smo s pouzdanjem kako milosrđe može prijeći granicu smrti i učiniti dobro čak i onima koji iščekuju svoju vječnu nagradu. Molitva za mrtve omogućava našoj ljubavi da stigne do onih koji su svoje duše predali Bogu. Sv. Josemaría naglašavao je kako je ganut Isus bio smrću sina udovice iz Naina i kako je reagirao vraćajući ga u život. Kako je sv. Josemaría napisao: „ sv. Luka kaže, misericórdia motus super eam, [Isus] je bio ganut iz milosrđa prema toj ženi.“ Učimo iz te scene: ne može li onda i naša molitva iznova ganuti Gospodina da, iz svoga milosrđa, On da istinski Život onima koji su otišli prije nas?
Jubilej koji se bliži svome kraju ne bi smio biti samo još jedan događaj u kalendaru, već nas radije potaknuti za ići naprijed i obnoviti našu čvrstu želju za svetošću. Pitam sebe i pitam vas, s povjerenjem i kao prijatelj: je li ovo vrijeme Svete Godine ostavilo traga na tvojoj duši? Jesi li otkrio Boga kao milosrdnog Oca? Jesi li dublje upoznao Gospodinovo milosrdno srce, njegovo zanimanje za sve i svakog pojedinog od nas?
Prisjetimo se da, kako je rekao Sveti Otac, „nije dovoljno iskusiti Božje milosrđe u vlastitom životu; tkogod ga prima mora također postati znak i sredstvo za druge kroz male, određene geste.“ Stoga, četrnaest djela o kojima smo zajedno razmišljali tijekom ovih mjeseci pozivaju nas da ustrajno sijemo sjeme „prve evangelizacije“ u toliko mnoštvo srdaca koja još nisu upoznala Krista ili koja su se od Njega odvojila. Toplinom naše privrženosti i uz pomoć milosti, mnoge duše možda otvrdnule zbog nebrige će se ponovno otvoriti Božjoj ljubavi, i u njima će se probuditi glad za upoznavanjem dobrog Oca koji očekuje njihov povratak.
Svoje odluke i nakane stavljamo u ruke naše Gospe, i molimo: Zdravo Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše... svrni dakle one svoje milostive oči na nas; te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga! O mila! O slatka Djevice Marijo!