Zahvaljivanje je dio kršćanskog života jer shvaćamo koliko je Bog učinio za nas i za druge. Sveti Josemaria izgradio je zahvalnost kao vrlinu kroz svoj život, prisjećaju se oni što su s njim živjeli.
U prosincu 1972.godine sveti je Josemaria napisao: “Doći će dan koji već sada možemo osjetiti, dan u kojem ćemo neprestano zahvaljivati Bogu: ut in gratiarum semper actione maneamus. I rekao je da će mu moto za novu godinu biti upravo taj: ostati uvijek u zahvaljivanju."
(A. Vazquez de Prada, Osnivač Opusa Dei vol. 3, str. 473.)
Slijedi nekoliko svjedočanstva o načinu na koji je sveti Josemaria zahvaljivao Bogu i ljudima za dobre stvari koje je primio. Svjedoče dvije osobe koje su godinama živjele uz svetog Josemariju: biskup Javier Echevarria, sadašnji prelat Opusa Dei, i prvi nasljednik svetog Josemarije, biskup Alvaro del Portillo.
Biskup Echevarria kaže:
"Što god da je radio, neprestano je na pameti imao činjenicu Bog je moj Otac. Pomagao nam je razmatrati kako Bog, moj Gospodin, sve moje, voli mene i usredotočen je na mene. Ta bi nas misao trebala učiniti ludima od ljubavi i neprestano nas poticati na rast u toj ludosti ljubavi. Jednom nas je prilikom potaknuo da molimo: gratias Tibi, Omnipotens Aeterne Deus, Beata Maria intercedente, pro universis beneficiis tuis, etiam nobis ignotis, qui cum Filio in unitate Spiritus Sancti vivis et regnas. Amen. Zahvaljujte Gospodinu kad god se sjetite i recite mu da bi to neprestano željeli činiti. Nikada mu nećemo moći dovoljno zahvaliti za sve dobro što smo primili i to bi nas trebalo potaknuti da živimo u neprestanom zahvaljivanju jer smo uvjereni u ljubav koju Bog ima prema svojoj djeci, brine za nas oduvijek, čak i prije nego što smo se rodili."
(Memoria del Beato Josemaria Escriva, Madrid: Rialp, 2000.)
Biskup Alvaro del Portillo sjeća se kako je sveti Josemaria zahvaljivao ljudima koji su mu pomogli:
"Među ljudima kojih se sjećao s velikom zahvalnosti i naklonosti bio je i velečasni Angel Malo, koji ga j krstio; velečasni Enrique Labrador, koji ga je pipremao za prvu Ispovijed; i velečasni Manuel Laborda, koji ga je pripremao za njegovu prvu svetu Pričest. Uvijek me je impresionirala činjenica da je znao njihova imena, jer to je prilično neuobičajeno. Pitao sam brojne ljude sjećaju li se imena svećenika koji su im udijelili te sakramente, i uvijek je odgovor bio ne. Mislim da je to dokaz i njegove zahvalnosti i velike ljubavi koju je naš Osnivač gajio prema tim svetim sakramentima još odmalena.
Također se sjećam njegove doživotne zahvalnosti prema velečasnom Danielu Alfaru, vojnom kapelanu koji mu je posudio novac za pokop oca. Za njega je poimence molio svakog dana više od pedeset godina.
Kada su osude spram Opusa Dei bile najgorče, a 1941.godine biskup Eijo y Garay iz Madrida odlučuje dati i formalno dopuštenje Djelu, stali su ga jako kritizirati. Neki su ljudi čak počeli, iz čistog neznanja, govoriti da je u povijesti Crkve već bilo hereza koje su biskupi podupirali.
Naš je Osnivač mislio da biskup Eijo previše riskira, pogotovo zato što je biskupija Toleda, vodeća Stolica Crkve u Španjolskoj, u tom trenutku bila prazna i govorilo se da bi biskupu Eiju mogla biti dodijeljena. Tako mu je jednog dana sveti Josemaria rekao: „Vaša Preuzvišenosti, prestanite me braniti, jednostavno me napustite.“
Biskup Eijo odgovara iznenađeno: „Zašto to govoriš?“
- "Jer braneći Opus Dei riskirate gubitak mitre biskupije Toledo." Biskup Eijo ga je pogledao i rekao: „Josemaria, riskiram gubitak svoje duše. Ne mogu napustiti ni tebe ni Opus Dei.“
Mislim da ovaj prijedlog našeg Oca svjedoči o istinski nadnaravnoj ljubavi i žrtvi sama sebe. Jedino na što je on mislio bilo je dobro duša i bio je siguran da bi biskup Eijo y Garay mogao učiniti mnogo dobra za Crkvu ako bi mu bila dodijeljena biskupija Toledo.
(Biskup Alvaro del Portillo u jednom razgovoru o osnivaču Opusa Dei.)
