"Morate nešto učiniti"

José María Pardo znao je zatvarati oči kad bi prolazio pored siromašnih ljudi koji prose u Jaénu u Španjolskoj. Sad stotine njih mogu dobiti ukusan obrok svaki dan u obiteljskom okruženju.

Jednog dana 2009. godine bio sam na putu prema župnoj crkvi posvećenoj našoj Gospi od Betlehema u Jaénu. Siromašni ljudi sjedili su na stepenicama, kao i prije, pridobili su moju pažnju na poseban način tog dana. Moje srce bilo je dirnuto od strane tih siromašnih ljudi koji su izgledali izgubljeno na oštrom andaluzijskom suncu. Nekolicina njih ispružila je ruku pitajući za novac. Prije sam često znao zatvarati oči pred tim dnevnim scenama, govoreći sam sebi: "Prestani biti toliko sentimentalan, samo ćeš si zakomplicirati život." No, jednoga dana srce mi je prigovorilo: "Sad je dosta, moraš nešto učiniti za te ljude." Odlučio sam da moram naći izvor financija kako bi im omogućio barem jedan obrok na dan.

Po struci sam arhitekt, i život je prema meni bio dobar (uzimajući u obzir svakidašnje probleme s kojima se svaka osoba susreće). Tijekom molitve u župnoj crkvi razmišljao sam o životu sv. Josemarije i njegovoj brizi za potrebite. Otkrio sam u njegovoj biografiji da je osnivač Opusa Dei učinio sve što je mogao da bi pronašao pozitivna rješenja za potrebe bolesnih i siromašnih u Madridu u prvim godinama postojanja Opusa Dei. Kako mogu biti miran, ako zatvaram oči pred ljudima koji pate u svom gradu? Prisjetio sam se koliko mi je pomoglo (kad sam bio student arhitekture šezdesetih godina u Madridu) posjetiti siromašne u pratnji svojih prijatelja iz Gurtubaya, centra Opusa Dei. Pronalazio sam vrijeme prethodnih nekoliko godina za podučavanje ljudi koji nisu polazili školu, a živjeli su u sirotinjskim četvrtima Madrida.

Tog dana kontaktirao sam svog dobrog prijatelja Paca, te smo oboje otišli do našeg župnog svećenika da bi predložili moguće rješenje problema. "Trebamo veću blagovaonicu gdje bi svi ti gladni ljudi mogli smjestiti" rekao sam svećeniku. Naša prva blagovaonica nije bila prevelika, imali smo samo osam kvadratnih metara, četiri zida i krov. I to je bilo dovoljno za početak posluživanja devetorice ljudi sendvičima, mliječnim napitcima i voćem.

José María Pardo je arhitekt u Jaénu.

Potrebno je dati više od hrane, treba pružit ljubav usamljenim. Možda je ključna stvar imati strpljenja. Bilo nam je potrebno puno strpljenja jer je toliko puno ljudi počelo dolaziti da je blagovaonica postala pretijesna, a kuhinja premala. Stavili smo na papir svoj plan za proširenje blagovaonice i ostavili ga župnom svećeniku. Kad je biskup čuo za nas poželio nas je posjetiti i vidjeti koje su naše potrebe. Bio je jako dirnut kad je vidio što želimo napraviti te nas je ohrabrio za nastavak našeg rada.

Nekoliko dana kasnije primili smo dozvolu za gradnju nove blagovaoicee, koju smo uspjeli napraviti nekoliko dana prije početka berbe maslina. Otada mnogo siromašnih ljudi dolazi u Jaén u potrazi za poslom.

Danas, četri godine poslije, od devetoro ljudi stigli smo do brojke od stotinu gladnih ljudi kojima možemo ponuditi topli obrok svaki dan. Postali smo velika obitelj, te smo nedavno bili istaknuti u članku novina El Pais. Ovdje ima mjesta za sve. Sretni smo što imamo pomoć volontera, prijatelja i rodbine koji su ovaj posao uzeli k srcu. Sada možemo ponuditi fine obroke spremljene od srca, grah, chorizo, makarone s ukusnim umakom od rajčice. Dobivamo sve što nam treba od lokalne "Banke hrane" (koja je bila vrlo darežljiva prema nama), te lokalnih pekarnica, mljekara, i tvornica kobasica. Također vrlo smo zahvalni na anonimnim donacijama koja nam pomažu pokriti naše troškove.

Iako mi je teško napustiti svoj arhitetktonski ured, gdje hitnih projekata nikad ne manjka, sretan sam što mogu služiti svojim potrebitim susjedima. Darežljivost i predanost koju vidim kod volontera je vrlo inspirajuća. Također bi želio zahvaliti svome župnom svećeniku, kao i sv. Josemariji što je učinio moje srce osjetljivim za potrebe ljudi oko mene.