Mojsijev zakon obvezivao je izraelske muškarce da se moraju pojaviti pred Gospodinom tri puta na godinu: u vrijeme Pashe, u vrijeme Pedesetnice i u vrijeme posvećenja Hrama. Ta se obveza nije odnosila na žene, ni na djecu prije napunjene trinaeste godine, do doba kada postaju odgovorni i kada se moraju podvrgavati svim odredbama Zakona. Međutim, među pobožnim Židovima često je bilo da i žene uzlaze u Jeruzalem kako bi se klanjale Bogu u društvu svojih sinova.
U Isusovo je vrijeme bio običaj da samo oni koji žive na udaljenosti manjoj od jednoga sata hoda hodočaste, obično na blagdan Pashe. Kako je Nazaret bio udaljen od Jeruzalema nekoliko dana hoda, ni Josip nije bio vezan zakonom. Međutim, i on i Marija išli su svake godine u Jeruzalem u vrijeme blagdana Pashe (Lk 2,41). Evanđelist ne kaže da ih je Isus tada pratio, kako je bilo često u pobožnim obiteljima. Samo sada govori izražajno o tom putovanju, vjerojatno kako bi precizirao epizodu koju iznosi, možda zato jer je Dijete već ušlo u trinaestu godinu, te se moglo smatrati podvrgnutim zakonu. I tako je, kada je imao dvanaest godina, išao na blagdan (Lk 2,42).
Možemo zamisliti misli Naše Drage Gospe: i tebi će samoj mač probosti dušu, prorokovao je starac Šimun?
Jeruzalem je bio pun hodočasnika i trgovaca. Došle su karavane iz najudaljenijih područja: iz pustinja Arabije, s obala Nila, s planina Sirije, iz učenih gradova Grčke… Pomutnja je vladala na sve strane: magarci, deve, ulice pune raznih stvari. I u Hramu također, jer su se vjernici okupili kako bi prinijeli žrtve i molili.
S nimalo manje pomutnje hodočasnici su se pripremali za povratak na mjesto izvora, muškarci i žene odvojeno; djeca, prema dobi, skupljala su se u grupama. Organizacija nije bila čvrsta: dovoljno je bilo znati mjesto i trenutak. Nije čudno da je tih dana Isus ostao u Jeruzalemu bez znanja svojih roditelja (Lk 2, 43).
Marija i Josip to nisu shvatili dok nije pala noć prvoga dana hoda, galilejske karavane došle su do jedne uzvisine gdje su trebale provesti noć. Kakva je bila njihova bol kada su shvatili da nema Isusa! Proveli su sate tražeći ga među rođacima i poznanicima. U svoj žurbi, vjerojatno te iste noći, vratili su se tražeći ga po Jeruzalemu. Dospjeli su do mjesta gdje su blagovali pashalno janje, bili su u Hramu, pitali su prijatelje i poznanike koji su ga tražili po ulicama. Sve je bilo uzalud: nitko nije vidio Isusa. Možemo zamisliti misli Naše Drage Gospe: i tebi će samoj mač probosti dušu, prorokovao je starac Šimun?
To je lekcija za sve kršćane. Da prihvatimo s ljubavlju Božju providnost, iako je ponekad ne razumijemo.
Protekao je tako drugi dan, ispunjen bolju i zebnjom. Vraćali su se opet prolazeći glavnim mjestima grada, dok ga trećega dana traženja nisu pronašli u Hramu, sigurno u jednom od mjesta smještenih blizu atrija kojim su se pismoznanci koristili kad su držali predavanja. Bila je to čest prizor u danima blagdana: učitelj je, s jedno uzdignute stolice, kako bi ga se dobro vidjelo i čulo, s rolom svete knjige u rukama, objašnjavao ulomak Pisma slušačima koji su slušali sjedeći na podu. Pismoznanac pita slušateljstvo, a odgovaraju napredniji učenici. Tako su Marija i Josip pronašli Isusa: koji je sjedio među učiteljima, slušajući i pitajući ih. I oni koji su ga čuli, ostajali su zadivljeni njegovom mudrošću i njegovim odgovorima (Lk 2, 46-47).
Također su se Gospa i njezin zaručnik, kad su ga vidjeli, zadivili (Lk 2, 48). Ali to je bilo prvi put da se dogodilo nešto slično: Isus, najposlušniji sin, ostao je u Jeruzalemu a da ih nije obavijestio. Nije se izgubio, napustio ih je svojevoljno.
Sine, zašto si nam to učinio? Vidiš li da smo tvoj otac i ja prestrašeni; tražili smo te. I On im je odgovorio: Zašto ste me tražili? Ne znate li da mi je biti u onome što je Oca mojega? Oni nisu shvatili ono što im je rekao (Lk 2, 48-50).
Kada su primili taj odgovor, iako ga nisu razumjeli, Marija i Josip pokorili su se Božjim planovima, ponizno i poslušno. To je lekcija za sve kršćane. Da prihvatimo s ljubavlju Božju providnost, iako je ponekad ne razumijemo.
J.A. Loarte