Neke je stvari vrlo teško za razumjeti, može im se prići jedino kroz vjeru i ljubav. Zašto je Krist umro na križu? Je li njegova strašna muka bila neophodna za naše oslobođenje od nutarnje tame? Sigurno ne. Bog nam je grijehe mogao oprostiti na tisuće različitih načina, ili jednostavno ne oprostiti ih uopće.

Naš je Gospodin izabrao vjerojatno najimpresivniji način, onaj koji najjasnije pokazuje ludilo njegove velike ljubavi. Postao je čovjekom – baš poput nas osim po grijehu – dijeleći s nama radosti i tuge našeg života do samoga kraja.

Usprkos svojoj vječnoj svemoći, dopustio si je – slobodno! – biti ponižen, označen, popljuvan, ismijavan, okrunjen trnjem i prikovan na drvo. Zašto? Možda kako bi nam pokazao kako je sposoban za nas učiniti i dati sve, poput prijatelja koji umire da bi drugoga spasio. I kako bi nas uvjerio, jednom i zauvijek, da imamo neprocjenjivu vrijednost: naša sudbina je važna Bogu. Njegova predana velikodušnost otajstvo je Ljubavi.

Krist umire da bi mi živjeli

Znači li to da mi kršćani danas trebamo živjeti na težak i rigorozan način, da ne trebamo uživati u lijepim stvarima u životu? Upravo suprotno! Krist je umro kako bi mi mogli istinski živjeti. On je patio kako bismo mi mogli biti sretni. On je slomio naše lance kako bismo mogli razglasiti njegovo Kraljevstvo slobode. Djelo spasenja treba se odražavati na našim licima, pogledu, smiješku i smijanju, miru i snazi, razumijevanju i prijateljstvu, našem iskrenom i velikodušnom bratstvu.

Oni koji se osjećaju prihvaćeni i voljeni, ne mogu a da tu ljubav i radost ne dijele drugima. I žele biti sve bliži Ljubavi svoga života. Primjećujemo to u ljudskoj ljubavi, nekad s tolikom jasnoćom da nas to smete. Sjetimo se samo Njemica koja su dobrovoljno pratile svoje muževe u nacističke koncentracijske logore ili majke koja bi većinu dana hodala zatvorenih očiju kako bi doživjela svijet poput svog slijepog sina.

Dijeliti Kristovu sudbinu

Nešto slično događa se onima koji istinski vole Krista. Kršćani žele dijeliti Njegovu sudbinu. Nije li istina da se dvoje ljudi osjeća jače povezanima kada dijele istu veliku patnju nego kada zajedno slave prekrasna slavlja? Zato kršćani također žele biti na križu i nije im mrsko penjati se na Kalvariju.

A kako to čine? Nastoje hrabro prihvatiti brojne probleme i patnje u svom svakodnevnom životu; koriste ih kao materijal iz kojeg čine križ, onaj križ kojeg Krist nosi skupa s njima. Tako obično Bog postupa sa svojim prijateljima.

Tjelesno mrtvljenje: stara kršćanska tradicija

Oni koji istinski vole Krista sposobni su ići u velike ekstreme i čak riskirati da ih se naziva ludima. Žele se sve više i više poistovjetiti s Voljenim koji je pristao – slobodno! – na razapinjanje. Na taj način, slijedeći tradiciju, oni također slobodno traže „tjelesno mrtvljenje“, mrtve vlastito tijelo – primjerice postom ili pokorničkim hodočašćem.

Ono što oni vole, naravno, nije križ sam po sebi, već onog koji je razapet. Ne žele da im život bude lakši od Njegovog. Ako su ljudi vikali i pljuvali na Krista, oni ne žele biti čašćeni. Ne žele živjeti u komforu i luksuzu, nego s Njim i poput Njega. To je prvi i najvažniji razlog za tjelesno mrtvljenje.

Tijelo i duša: Nadvladavanje strasti i odgoj osjetila

Postoji drugi razlog, ukorijenjen u našoj ljudskoj prirodi: mi smo tijelo i duša. Sve su naše duhovne aktivnosti duboko povezane s našim tjelesnim životom. Međutim, ljudska je priroda oslabljena grijehom; gubimo red i padamo u napast. Bilo bi beskorisno negirati ovu stvarnost ili ju nastojati ignorirati ili potisnuti. Takav bi nas trud doveo jedino do rigidnosti nehumanog stoicizma. Ali jednako bi krivo bilo popustiti svim našim neurednim željama. Svi trebamo naučiti prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo. Kada nešto u našem srcu predstavlja prepreku prema ljubavi, to trebamo iskreno uočiti, a ne pokušati skriti ili potisnuti.

Kršćanin želi očistiti svoju „nutarnju kuću“ svakoga dana kako bi Bog u nju mogao još potpunije zaroniti. To je drugi aspekt tjelesnog mrtvljenja (koje nije, usput rečeno, zapravo najprikladniji izraz; ne radi se o tome da nekoga ili nešto ubijamo, na što nas upućuje latinski korijen riječi „mrtvljenje“, već se radi o nadvladavanju strasti i odgoju osjetila.) Važno je da svaka osoba pronađe vlastiti način djelovanja, vlastiti način rasta u ljubavi i nadvladavanju napasti.

Dok je nutarnja borba protiv neurednih želja zasigurno najvažnija, ne treba zanemariti ni izvanjsku borbu koja nas priprema za onu nutarnju. Možda je ispravno značenje tjelesnog mrtvljenja tijekom povijesti preuveličano i pogrešno tumačeno pa zato većina društva danas odbacuje mrtvljenje. Realno, asketizam bi se uvijek trebao živjeti inteligentno, ustrajno i vremenito.

Kako bismo doveli red u nutarnji kaos koji svatko od nas može u sebi taložiti, trebamo djelovati iz ljubavi prema Bogu, bez straha ili skrupula, s velikim povjerenjem i slobodom, te velikodušnim srcem. To je način molitve – molitve tijelom i dušom.

Osobniji susret s Kristom, u slobodi i povjerenju

Iskrena borba vodi nas osobnijem susretu s Kristom. Cilj naše borbe je rast u ljubavi prema Bogu, a ne vlastita savršenost. Ne bismo trebali djelovati u strahu da nikada ne učinimo ništa krivo. Važno je imati hrabrosti nanovo ustati kada padnemo i započeti iznova. Bog više voli kada mu pružimo svoja ranjena srca, nego sva asketska postignuća i moralnu savršenost.

Kada je naša borba ponizna, naše se srce širi. Gospodin koji želi uroniti u našu dušu, dopušta nam ne samo dijeliti njegov križ već također i njegovo uskrsnuće. Daje nam svjetlo i snagu da nadvladamo naša uska razmišljanja i stavove, našu sljepoću prema potrebama drugih, te da vidimo vlastita ograničenja i potrebe. Jednom riječju, postajemo sposobni za istinsku ljubav.