Kršćanska obitelj

Sveti Josemaría zahvalno se prisjećao djetinjstva u kojemu su ga roditelji korak po korak upoznavali s kršćanskim načinom života.

Sveti Josemaría zahvalno se prisjećao djetinjstva u kojemu su ga roditelji korak po korak upoznavali s kršćanskim načinom života.

Kuća u Barbastru, Španjolska, gdje je Josemaría Escrivá rođen

Malom Josemaríji bile su svega dvije godine dana kada se veoma razbolio i liječnik je očekivao skoru smrt djeteta. U kući obitelji Escrivá zavladala je tišina. Doktor Campos, nakon što je učinio sve da ga spasi, reče njegovu ocu:

“Neće izdržati noć.”

José Escrivá i njegova supruga Maria Dolores Albás Escrivá bili su odani katolici i s velikom su se vjerom molili Bogu za izlječenje svojega sina. Dolores se zavjetovala Blaženoj Majci da će, ako joj sin ozdravi, poći s njim na hodočašće u Torreciudad, antičku kapelu isklesanu na strmoj stijeni u podnožju Pirineja.

Sljedećeg jutra liječnik je ponovo posjetio obitelj. “U koliko je sati umro dječačić?” upitao je. Dječakov otac nije mogao prikriti svoju radost i odgovori mu: “Ne samo da nije umro, nego se izgleda potpuno oporavio!”

José Escrivá (1867-1924) i Dolores Albás (1877-1941)

Njegovi roditelji

Sveti Josemaría rođen je u Barbastru, malenom gradiću u gornjem Aragonu, 9. siječnja 1902. Njegov otac, vrlo poznat u gradu, bio je mladi trgovac tekstilom naglašenih kršćanskih načela. Majka mu je bila potpuno predana obitelji i odgoju njihove dvoje djece, Carmen i Josemaríe. Kasnije će dobiti i drugu djecu: Asunción (s nadimkom Chon), Lolitu, Rosarija, te više godina kasnije, Santijaga.

“Sjećam se tih sretnih dana svojega djetinjstva,” govori Josemaría: “moja majka, otac, sestre i ja uvijek smo skupa išli na sv. Misu. Otac nam je običavao davati milostinju za invalida oslonjenog na zid biskupske rezidencije. Nakon toga otrčao bih ispred svih uzeti svetu vodu da ju dam svojoj obitelji (ovdje se spominje običaj uranjanja ruke u svetu vodu da bi je se onda proslijedilo prijateljima ili rođacima kapanjem po prstima njihovih ruku). Zatim, sveta Misa. Iza sv. Mise smo, svake nedjelje, u kapelici Krist od čudesa molili vjerovanje.” Kod kuće je molio molitve koje nikada neće zaboraviti: “Čak i sada, svako jutro i večer, recitiram molitve koje me je naučila majka… Kada mi je bilo šest ili sedam godina, odvela me majka svojem ispovjedniku, bilo mi je drago ići.” Nedugo poslije, 23.travnja 1912. primio je svoju prvu Svetu Pričest na svetkovinu svetog Grgura, kao što je to bio običaj u tom dijelu Španjolske.

José je posvećivao mnogo vremena svojoj djeci. Maleni je Josemaría nestrpljivo čekao da mu se otac vrati kući i pozdravljao ga stavljajući mu ruke u džepove; nadao se da će pronaći koji slatkiš. Zimi bi otac poveo svoga sina u šetnju, kupovali bi prženo kestenje od uličnih prodavača tako da se Josemaría može zabavljati grijući svoje ruke kestenjem u džepovima očevog kaputa.

Dolores je bila smirena i radišna. “Ne sjećam se da sam je ikada vidio besposlenu. Uvijek je bila zaposlena, pletenjem, šivanjem ili krpanjem nekog komada odjeće, čitanjem... Ne sjećam se da sam je ikada vidio kako ljenčari. Bila je dobra kršćanska majka naše obitelji i znala je dobro iskorištavati svoje vrijeme.”

“Kada sam bio dijete, dvije su mi stvari zaista smetale: to što sam morao poljubiti majčine prijateljice kada bi nas posjećivale, i oblačenje nove odjeće. Kada bi me oblačili u novu odjeću, sakrivao bih se ispod kreveta i tvrdoglavo odbijao izaći. Moja bi majka tada nekoliko puta lagano udarila o pod jednim od očevih štapova, i tada bih izašao – zbog straha od štapa, a ne zbog nekog drugog razloga.

Tada bi mi s ljubavlju rekla, ‘Josemaría, sramiti se treba jedino grijeha’. Mnogo godina kasnije shvatio sam duboko značenje ovih riječi.”

Lolita (lijevo) i Asunción (desno)

Neočekivane tišine

Tako se nastavljao život u kućanstvu. Ali uskoro su uslijedili i tužni događaji. Godine 1910. umrla je Rosario, stara svega devet mjeseci. Dvije godine kasnije, umrla je Lolita stara pet godina. Godinu kasnije umrla je Chon stara osam godina. Budući da ga je mučila sva ta nesreća, Josemaría se izlanuo majci ne shvaćajući kakvu će joj bol one nanijeti:

“Sljedeće je godine na mene red.”

“Ne brini,” utješila ga je ona, “prikazala sam te našoj Gospi, ona će paziti na tebe.”

U to isto vrijeme posao Joséa Escrive žestoko trpi zbog nepravednih djela jednog od njegovih partnera. Izgubljena je obiteljska ušteđevina, iako roditelji nisu namjeravali time opterećivati djecu. Mnogo godina kasnije Josemaría je pronašao nadnaravno objašnjenje ovih bolnih događaja. “Uvijek sam činio da ljudi koji me okružuju puno trpe. Ali naš Gospodin, da bi pogodio mene – čavao –(oprosti mi, Gospodine) jednim je udarcem udario čavao, a stotinama potkovu. U svom ocu vidio sam utjelovljenje Joba. Izgubio je tri kćeri, jednu za drugom, a tada i svoje bogatstvo.“

“A život se nastavio. Moj je otac junački reagirao, a onda se razbolio, sada znam zašto – uslijed tolikih nesreća i briga. Ostalo mu je dvoje djece i moja majka. I pronašao je snagu da nas i dalje predvodi, a nije se čuvao ni poniženja da bi nam osigurao pristojan život. Mogao je ostati na veoma dobrom položaju za ono vrijeme, da nije bio kršćanin i gospodin, kao što to kažu u mojoj zemlji. Ne mogu se sjetiti nijedne njegove grube geste. Sjećam ga se kao vrlo smirenog čovjeka, radosnog pogleda. Umro je potpuno istrošen u dobi od svega 57 godina. Umro je iscrpljen, ali uvijek se smijao.”

Sveti Josemaría se sigurno prisjećao iskustva svoje vlastite obitelji kada je, poučavajući duh Opusa Dei, ohrabrivao kršćanske roditelje da učine svoje domove svijetlima i veselima. Govorio je: Brak je “božanski put, poziv, a to ima brojne posljedice za osobno posvećenje i za apostolat.” Prvo i temeljno područje posvećivanja i apostolata je upravo obitelj. “Kršćanskim parovima mora biti jasno da su pozvani posvetiti sebe i posvetiti druge, da su pozvani biti apostoli i da je njihov prvi apostolat vezan uz njihov dom. Trebaju shvatiti da je osnivanje obitelji, podučavanje djece i ostvarivanje kršćanskog utjecaja na društvo nadnaravna zadaća. Učinkovitost i uspjeh njihovog života – njihova sreća – u velikoj mjeri ovise o njihovoj svijesti o vlastitoj posebnoj zadaći. "

La casa natale di Josemaría Escrivá (Barbastro)