Josemarijino krštenje

13. siječnja, 1902.godine, svi su u kući svetog Josemarije ustali vrlo rano i obukli svoju najljepšu odjeću. Malena je obitelj toga jutra zajedno krenula do krstionice u katedrali u Barbastru.

Njegovi su kumovi vrlo rano stigli kako bi uzeli bebicu, koja je izgledala čudesno u svojoj prekrasnoj robici. Njegova majka, gospođa Escriva, toplo ga je obukla i predala ga njegovoj kumi da ga odnese u katedralu. Gospođa Escriva ostala je kod kuće jer se još trebala odmarati.

Svi su bili vrlo elegantni. Gospodin Escriva nosio je svoju dvogodišnju kćer, Carmen, u naručju. Nosila je vrlo lijep kaputić i gotovo je cijelim putem do katedrale pljeskala rukicama.

Svećenik je izlio svetu vodu na Josemarijino čelo, a beba je vrisnula od iznenađenja. Njegov je Anđeo Čuvar, „maleni urar“, mogao vidjeti kako krsna voda ispire mrlju istočnog grijeha s Josemarijine duše i učinila je zvijezdu njegovog poziva tisuću puta sjajnijom. Blaženo je Trojstvo došlo nastaniti se u dječjoj duši i s njim će zauvijek ostati.

Duboko u molitvi, Anđeo Čuvar je veselo neprestano iznova ponavljao, „Isuse, Josemaria te voli mil-i-jun puta!“

Slavlje na Nebu i na zemlji

Svi su se vratili u Escrivinu kuću, vrlo sretni. Tamo su organizirali maleno slavlje. Gospođa Escriva nježno je zagrlila svoje djetešce i poljubila ga – svoje dijete koje je sada bilo kršćanin i koje će zauvijek pripadati Isusu.

Nebeski su anđeli išli s njima putem natrag, a tada su se vratili klanjati se Bogu.

Strašni se crni đavao nigdje nije pojavljivao. Možda zato što je mislio da je ova beba baš kao i svaka druga beba. Ili možda zbog obrane koju je maleni urar zatražio s Neba, jer đavao se ne usudi suprotstaviti anđelima.

Ulomak preveden iz Vida y venturas de un borrico de noria… y su Relojerico (“Život i pustolovine magarčića i njegovog malenog urara“), autor Paulina Mönkeberg, izdavač Palabra, Madrid, 2004.