Karen i njezina djeca se smatraju se sretnima što žive u staroj staji, okruženi biljkama čaja i kave. Tijekom kolonijalnog razdoblja, njihovi su se preci brinuli za konje britanskih stanara u tim stajama. Danas su konjske staje kuće djeci i unucima tih istih robova branja čaja.
Nemaju svi koji rade na plantaži Maramba u regiji Limuru u Keniji privilegiju živjeti u zatvorenom prostoru, unatoč tome što je to jedna od najbogatijih regija u zemlji zahvaljujući proizvodnji čaja i kave. Sedamdeset pet posto od gotovo 2.000 radnika koji rade na tim plantažama su žene, a njihov se radni vijek malo razlikuje od onoga što su ih doživjele njihove bake tijekom kolonijalizma - njihovi poslodavci više nisu bijeli muškarci nego bogati Afrikanci, a sada one žive u stajama.Zarade pet kenijanskih šilinga (manje od jednoga eura) za svaki kilogram čaja ili kave koju uberu, a njihov rad počinje u zoru te završava u sumrak. Novac koji ove glave obitelji zarađuju nije dovoljan za uzdržavanje svojih članova obitelji, a "u prošlosti su se mnoge žene bile prisiljene noću prostituirati u lokalnim klubovima kako bi ostvarile dodatni prihod". "Oni rade u uvjetima polu-ropstva i moraju tražiti alternativne načine kako bi uzdržavale svoje obitelji", objašnjava Frankie Gikandi, direktorica Centra obrazovanje Kimlea i ''lik majčinsku hrabrosti'' za te žene.
Druga šansa
Centar kojim upravlja, revolucionirao je gospodarstvo plantaže Maramba i njenih sela i stvorio je paralelno, alternativno gospodarstvo plantažama čaja. To je "ekonomija drugih šansi". "Prije su sve te obitelji živjele od poljoprivrede; sada im je pružena prilika da nauče ugostiteljske vještine, šivanje ili računalne vještine i zarađuju dodatne prihode kako bi uzdržavale svoje obitelji ", kaže žena koja je upravlja centrom od 1990. godine. Regija Limuru, gdje se nalazi plantaža čaja, ima 200.000 stanovnika, od kojih je većina zaposlena na plantažama. U prošlosti su radnici od dnevnica jedva spajali kraj s krajem. Danas oni napreduju zahvaljujući dodatnim prihodima koje zarađuju upravo zahvaljujući novim vještinama koje uče.To im ne dopušta da potpuno napuste plantaže čaja, ali daje im dodatni prihod koji im je potreban da bi živjeli pristojno. Na plantažama rade danju, a uvečer postaju učenice novih vještina - kuharice, krojačice ili tajnice. "Želimo im dati alat koji im treba kako bi pronašli svoj put iz ovog načina života, kako bi jednom napustile polja te započele novi život. Bilo je puno više prostitucije na plantažama, ali sada to opalo upravo zbog pružanja drugih alternativa'' kaže Gikandi. Kad napuste školu Kimlea, žene počinju raditi u hotelima, školama ili turizmu. Mnoge su sada poduzetnice koje su putem interneta otvorile male tvrtke u turističkom sektoru ili su otvorile restorane. One koje su uspjele uštedjeti dovoljno novca čak su se preselile u glavni grad Nairobi, kako bi tamo okušale sreću.
Od učenica do učiteljica
Druge, poput Paris, su zaposlene u centru za obrazovanjeKimlea. Oni pomažu ženama koje su, kao i one same, jednog dana ušli u vrata s malo imetka i mnogo nade u budućnost. "Paris je prvi put došla 1999. godine i bila je jedna od najboljih učenica. Danas je učiteljica s nama ", kaže Gikandi.
Karen, još jedan bivša učenica, radi u ambulanti. U kuhinji žene kuhaju kolačiće, a mnogi "već prodaju svoje slastice izvan centra", kaže direktorica koja je održala predavanja u Španjolskoj i dobila nagradu Zaklade Harambee 2010 godine, za svoj radu unaprijeđenju života afričkih žena.
Preko 20.000 žena prošlo je kroz učionice u Kimlei, kaže Gikandi, a gotovo u svakoj obitelji na plantažama, postoji barem jedna žena koja se izučavala u Centru i sada unaprjeđuje obiteljskeprihode.
Škola je otvorila vrata 1960-ih godina "kada zemlja nije imala dovoljno novca za obrazovanje odraslih i dala je prioritet djeci", ističe Gikandi. Centar je u bogatom području, ali novac dobiven od kave i čaja odlazi "gospodarima zemlje". "Mnoge žene su prilično pametne, ali njihove obitelji im ne mogu priuštiti obrazovanje".
U Kimlei plaćaju samo 20% ukupnih troškova od 12.000 šilinga (100 eura) i to svaka 3 mjeseca. Škola je postala prestižna, te sada "stabilni stanovnici" uzdržavaju svoje obitelji u tim selima svojim "mjesečarskim'' radom: jutra provede na suncu s košarom na leđima, a uvečer vraćaju svoje ljudsko dostojanstvo.
"Ljudi ovdje uvijek zahvaljuju" (iskustva Čileanskog volontera u Kimlei)