Prvi sam puta ovaj izraz sreo, tada mi je zvučao Grčki, kada sam čitao knjigu propovijedi osnivača Opusa Dei, svetog Josemarije Escriva. To je bilo prije puno godina dok sam još bio na fakultetu.

Sjećam se kako me duboko taknulo kada sam shvatio što to znači. Osjećao sam kao da mi se iznenada otvorio jedan cijeli novi svijet i obilovao sam milijunima misli koje su mi intenzivno dolazile na pamet.

To jednostavno znači da smo Božja djeca. Znam da mnogima ovaj izraz doduše zvuči lijepo i vrijedan razmišljanja, ali ne znači baš nešto i ne daje praktične posljedice. Vrijeme je, mislim, da dođe do nekih promjena.

Osnova je u tome da smo prije svega stvoreni od Boga, od njega proizlazimo i on nas je obdario takvim bogatstvom da nas se s pravom može zvati remek djelom stvaranja.

Zaključak kojeg sam izveo jest da Bog, sva dobrota i ljubav, želi dijeliti ono što ima sa svakime od nas. Stvoreni smo na njegovu sliku i priliku te smo njegovom milosti također sposobni sudjelovati u njegovom životu i prirodi.

Te čak iako smo pobrkali svu tu božansku dobrotu, Bog nas nastavlja ludo voljeti spašavajući nas, prolazeći kroz najkompliciraniji plan da bi nas dohvatio i vratio sebi. Njegovo božansko milosrđe upotpunjuje njegovu ljubav, njegovo je strpljenje vječno.

Stvarnost našeg božanskog sinovstva u korijenu je i središtu našeg bića. Tužno, doduše, je to što uspijevamo ignorirati i zloporabiti ovu sretnu istinu. Strašno tužno!

Kada ne razvijemo ovaj duh božanskog sinovstva, stavljamo se na milost naših ljudskih sredstava – neka od njih priznajem mogu biti impresivna – koja nam mogu biti, da budem iskren, oslonac tek nakratko. Naš integritet bi bio kompromitiran. Ne bismo daleko stigli.

Jeste li vidjeli medvjeda kako nakon poštenog obroka leži lijeno na svojem trbuhu? To se može dogoditi ljudima koji nemaju osjećaj ovog božanskog sinovstva. Bit će kao da im život promiče usprkos njihovim impresivnim ljudskim kvalitetama.

Mogu biti mudri i oprezni, bogati, moćni, poznati… ali ako nemaju duh ovog božanskog sinovstva, njihova će propast biti samo pitanje vremena. Ne mogu nadilaziti zemaljske dimenzije, ne mogu poletjeti u vječnost, životu bez kraja. Grijeh i napast prije ili kasnije zarobit će njihovo srce.

Trebamo razviti taj duh božanskog sinovstva. Dok je ono rezultat božanske milosti, u isto vrijeme je nešto na čemu i mi trebamo raditi. Trebamo se ispuniti, da tako kažem, snažnom svijesti da smo Božja djeca.

Možemo ići u krajnje granice razmišljanja o tome, ponavljati taj izraz dok on ne postane naš dah i otkucaj srca i vodilja naše savjesti, omogućujući nam da prodremo dublje u njegovo značenje, da u svojim mislima, volji, osjećajima i djelima učvrstimo tu istinu.

Ovo zaista neće biti tek psihološka vježba jer se temelji na nečem stvarnom, ne izmišljenom, iako se radi o stvarnosti kojoj ne možemo toliko prići našim osjetilima i našim razumom kao što to možemo svojom vjerom.

Ova je točka, vjerujem, vrijedna ponavljanja. To je nešto što nas zaista ukorjenjuje u temelje našeg života i naše naravi, daje nam smisao i svrhu našeg postojanja. To je izvor veselja, pouzdanja i mira. Govori nam koje su naše sinovske dužnosti i prava.

Štoviše, govori nam tko smo i daje nam trajni osjećaj da nikada nismo sami ili, još gore, prepušteni samima sebi. Ispunja nas uvjerenjem da smo djeca Božja, da će Bog biti uz nas bez obzira na sve, osim ako ga mi odbacimo.

Srce mi se slama kada vidim da zbog toga što nemaju ovaj osjećaj božanskog sinovstva, brojne duše padaju u ono što bi poput Dickensiana mogli nazvati sindromom velikih očekivanja, kada netko misli da napreduje u životu, a u stvarnosti je iznutra osiromašen i pokvaren.

Ali također moram priznati da sam sreo priličan broj onih koji, baš zbog svoje vjere i jednostavnosti, uživaju istinske blagoslove ovog duha božanskog sinovstva.

https://www.mindanaoexaminer.com, 07.veljače, 2009.

Autor je kapelan Centra za industrijsku tehnologiju i gospodarstvo, Cebu City