Nedavno sam primio pismo od dobre prijateljice u kojem govori da ona i njezino dvoje djece koja su trenutno oboje bolesna, mnogo mole za nas. Kaže da je bila pogođena fotografijom cara kako kleči na zemlji i govori s nekolicinom žrtava potresa u tokijskom „budoukanu“ (doslovno „palača borilačkih vještina“).
Ovo me podsjeća na prizore iz knjige Inazoa Nitobea pod nazivom Bushido. Jedan starac skinuo je svoj šešir da bi pozdravio misionarku dok je radila u vrtu. „Ne trebate biti tako uljudni ovdje u ovoj zemlji“, kazala mu je. Stari joj je farmer odgovorio: ako ne mogu podijeliti svoj šešir s vama, barem da podijelim s vama vrućinu“.
Ovaj skromni stav solidarnosti tako je tipičan za japanske ljude. Oni znaju kako slušati stavljajući sebe na mjesto druge osobe – vrlina vrijedna velikoga divljenja, barem za mene, od kada jedna od mojih „dominantnih pogrješaka“ kazuje previše. Nikada u 28 godina koliko živim ovdje nisam zamijetio manju nesnošljivost s osobama s kojima razgovaram, koje uvijek slušaju sa smiješkom i kimaju glavom u znaku odobravanja. Suvišno je reći da se ovaj moj nedostatak ovdje samo pogoršao.
Osim što su ljubazni, ljudi su uvijek toliko zahvalni. „Sumimasen“ (žao mi je) i „arogatou“ (hvala) najčešće su riječi koje se mogu čuti svakodnevno, čak i između ekstremnih prigoda kroz koje prolazimo kroz ovih nekoliko posljednih tjedana. Gledajući jučer TV bio sam ganut nakon što sam vidio čovjeka u 80. godini života koji je ostavio svoj zaklon da bi zahvalio jednom američkom vojniku za bocu vode koju su upravo bili donijeli. Držeći čvrsto vojnikovu ruku sa suzama u očima klanjajući se, stao je ponavljati „arigatou“, „arigatou“, „arigatou“.
Naučivši tu lekciju, želim iskoristiti ovu prigodu da bih izrazio svoju zahvalnost za mnoge poruke podrške i posebno za mnoge molitve koje će djelovati i koje su djelovale na toliko mnogo malih, ali i velikih čuda. Možda će većina njih proći nezapaženo od kada su zauzele svoja mjesta u srcima, u dubinama duše. No, vidio sam nedavno čudo besprimjerne solidarnosti koji će, bez sumnje, imati vrlo pozitivne posljedice u međuljudskim odnosima.
Na nuklearnom pogonu u Fukušimi zaprimili smo iz Kine 60-ak metara veliku brodsku zapremninu polovičnoga kapaciteta za izbacivanje vode u reaktore radi njihovoga hlađenja s velike udaljenosti; Amerikanci su poslali robote koje su koristili u iračkom i afganistanskom ratu (s vrlo različitim ciljevima); stručnjaci iz Francuske, Koreje, Njemačke itd., također ovdje pomažu. Izraelci su poslali cijelu bolnicu s operacijskom dvoranom i najbolji sastav liječnika i sestara iz cijele zemlje. Mogao bih nastaviti nabrajati ovaj popis (više od 130 zemalja ponudile su pomoć). Toliko mnogo skupina i pojedinaca daju svoje resurse da bi nam pomogli u obnovi. Puno hvala svima njima!
Yuko i njegov sin Kento podareni su jednim manjim čudom. Putovali su automobilom kada ih je tsunami pogodio. Njihov automobil bio je nošen više od 500-ak metara valom veličine dvokatnice dok se nije zaustavio na drvetu. Kako se voda povukla, automobil se konačno prizemljio sa zapanjujućom brigom i čvrstoćom stanara – manja verzija Noine arke.
Norie (86) bio je u kuhinji doma za starije i nemoćne kada je došao val. Posljednja stvar koju se sjeća jest da je stavio rubac preko usta kada je voda stala pritjecati. Kada je došao svijesti nalazio se u svojim invalidskim kolicima na vrhu stola u blagovaonici skupa s drugim starijim ljudima. Ostatak stanara (oko 50 njih) utopilo se. „sada moram živjeti intenzivno s onim što mi je ostalo, također za one prijatelje koji su nas napustili“, rekao je zahvalno.
Novine ovdje donose vijesti o Manami, 4-godišnjakinji koja je izgubila svoju obitelj. Priča je popraćena dvjema fotografijama. Na prvoj je zaspala nad pismom koje je pisala svojoj majci: „Draga majko. Nadam se da si živa. Jesi li dobro?“ Na drugoj fotografiji sjedila je na klupi gledajući more. Članak završava s pričom da djevojčica sjedi svakoga dana ondje nadajući se majčinu povratku. Molim se da Manami i mnogi drugi Japanci mogu imati drugu Majku, Mariju „umi no hoshi“, Zvijezdu mora.
Japanci su ljudi s mnogo vrlina; čini mi se da je jedan od razloga za to i to što su vrlo stješnjeni s patnjom. Dovoljno je prisjetiti se katastrofa koje su iskusili samo u posljednjem stoljeću – tokijski potres 1923. s 145 000 mrtvih; Drugi svjetski rat i atomske bombe koje su pale na Hirošimu i Nagasaki s gotovo milijun žrtava; tajfun Ise wan (1950) s 5000 mrtvih, potres koji je pogodio Kobe 1995. s 6000 žrtava s još mnogim manjm potresima i tajfunima koji se ovdje pojavljuju redovito. I Japan se uvijek podiže nanovo zahvaljujući upornosti u solidarnosti njezinih ljudi.
Moramo razmišljati o svim ovim stvarima ne samo ljudskim očima, nego također i očima vjere i srca, potaknuti suosjećanjem koje nas vodi prema supatničkoj molitvi, prikazujući naša dobra djela i male požrtvovnosti, misleći na one koji su otišli be z ičega.
Završavam s ponekim riječima Majke Terezije, toliko omiljene u ovoj zemlji. (Upravo sada ovdje je izložba o njoj jednoj umjetničkoj galeriji samo stotinjak metara odakle živim, obilježavajući stogodišnjicu njezinoga rođenja). Bila je osoba koja je znala kako patiti, patiti s najsiromašnjijima od siromašnih. Njezine sestre bile su među prvima koje su se nudile Japanu u brizi za zaražene AIDS-om u vrijeme kada je ta bolest ovjde bila tabu zbog straha od zaraze – lepre 20. stoljeća: „ Revolucija lljubavi“, kazala je, započinje osmijehom. Nasmiješite se pet puta osobi kojoj se radije ne biste nasmiješili. Učinite to za mir.“
Još jednom, „ARIGATOU!“
p.s. Prema mojemu nadimku Paco: na japanskom „pa“ znači „val“ i ja sam oduvijek volio more, aludirajući na svoj poziv, najveći dar kojim me Godposdin obdario. Prijatelj kojemu mnogo dugujem, Yoshihiko Takayama, izabrao je za mene „kanji“ (tradicionalne znakove u japanskom pisanom sustavu). Želim ga spomenuti ovdje kao bih odao priznanje našem prijateljstvu.
